Fakultet nije mjesto za one koji vole učiti

Ne završavaju fakultet pametni nego uporni!

 Fakultet nije mjesto za one koji vole učiti

Dogodi li vam se ikada da tokom ispitnih rokova padnete u katatoniju i neku vrstu ravnodušnosti? Kroz ispite prolazite potpuno mirni i polusvjesni, ne nervirate se, ali niti ulažete neke veće napore u učenje, jednostavno mehanički i bez puno drame odrađujete to što ste si zacrtali?

Neki će pomisliti da je vaš smireni stav posljedica dugoročnog učenja, dobrih ocjena zbog kojih ne morate šiziti oko svakog ispita, savjesnog i odgovornog rada tokom cijele akademske godine, ali ne radi se o tome, zar ne?

Činjenica je da standardi visokog obrazovanja u nekim studentima ubijaju svaku strast i želju za učenjem i spoznavanjem novih stvari. Što je jako loše.

Možda ste započeli studije kao veoma ambiciozne osobe koje su se uključile u studentsku politiku ili različite preduzetničke inkubatore, možda u vama tinja strast za praktičnim stvarima kao što su inženjering i eksperimentisanje, ali kako vrijeme odmiče, sve više vam se čini da je obrazovni sistem potpuno pogrešan i podstiče sasvim drugačije vrijednosti i načine učenja i podučavanja.

Prva godina ili prve dvije godine na većini fakulteta služe samo kao filter za selekciju: dobri studenti preživjeće, a oni lošiji će otpasti. U tom procesu (opštem dijelu, kako se često naziva), bombardovani ste brojnim predmetima koji vam nikada neće trebati i u kojima ne vidite nikakav potencijal za praktičnu primjenu kasnije u poslu i karijeri, obavezama koje odrađujete samo da bi zadovoljili formu i dobili potreban broj bodova i to je otprilike to, piše mojfaks.com.

Tek pred kraj studija, studijski programi postaju konkretniji, predmeti postaju konkretniji ili vam se nudi više izbornih predmeta kojima možeš usmjeriti svoj studije putem kojim želiš ići. Ali to je tek na drugoj polovini puta…

Ali šta je sa studentima koji određene studije upišu iz istinskog interesa i ljubavi prema toj oblasti? Šta je s onim kolegama koji ne vide smisao u ‘bubanju’ stvari koje im nikad neće trebati, dobiju loše ocjene i pokvare prosjek na početku studija pa kasnije izgube svaku šansu za stručne prakse, ljetne škole, stipendije i slične nadogradnje našeg studentskog života i obrazovanja?

Na ovaj način obrazovni sistem ne sprovodi selekciju između dobrih i loših budućih stručnjaka u tom području nego između upornih i izdržljivijih studenata i onih malo kraćeg fitilja. Pa sigurno ste svi milion puta čuli ovu rečenicu:

 – Ne završavaju fakultet pametni nego uporni!

Možete voljeti svoje studije koliko god želite, ali ako ste taj tip karaktera – teško da ćete dobiti dobre ocjene i truditi se ako smatrate da su stvari koje morate naučiti besmislene. I tako putem otpadnu mnogi dobri studenti koji bi uživali u svom poslu i profesiji, samo da na samome početku nisu bili bombardovani besmislenim obavezama koje u njima ubiju svaku želju za učenjem i guranjem do diplome fakulteta koji su upisali.

Ima li smisla da se trudite i brinete oko ocjena na ispitima iz predmeta koji su potpuno suvišni, zastarjeli i beskorisni (u smislu savremenog tržišta rada ili novih naučnih spoznaja) samo zato da održite dobar prosjek kojim se mjeri uspješnost svakog pojedinog studenta?

Ovakav standard mjerenja uspjeha u mnogim studentima ubija želju za učenjem, ali i osjećaj individualnosti jer nas sve tjera da se uklopimo i prilagodimo istom standardu.

U ovoj situaciji može nas utješiti samo činjenica da na kraju balade ocjene nisu pokazatelj nečijih interesa, sposobnosti i znanja, nego upornosti i hvale vrijednog, ali običnog truda koje je uložio/la da se snađe u sistemu koji je najčešće demotivirajući, arhaičan i potpuno nepraktičan onima kojima je više stalo do onoga što uče nego do ocjena koje će dobiti.