Rastanak te nosi, u hladnu, samotnjačku noć.

Bez obzira o kakvom se rastanku radi, on nikada nije lak. Da li se opraštate od prijatelja, porodice, voljene osobe.

Jedina stvar koja može utješiti jeste ukoliko ste svjesni da niste krivi za rastanak. No, najčešće čovjek zaboravi na tuđa osjećanja, nošen vlastitim strastima, i upropasti neke sjajne međuljudske odnose.

Svjesni da smo krivi za neke stvari, dođu nam oni momenti, kada se očajnički ljutimo na sebe same, zbog onoga što smo uradili. Zbog ljudi koji su srećni bez nas. Zbog riječi koje izgovorimo, prije nego razmislimo.

I šta radimo u tim momentima? Očajavamo, zatvramo se, stojimo u mjestu. A zar nije bolje da prestanemo da mrzimo sebe, i da pokušamo da popravimo stvari?
Bar da pokušamo…

A kako da pokušamo?

Prvo zamislite čitav svoj život kao jednu slagalicu. U životu sakupljamo dijelove slagalice, skupljajući pažljivo dio po dio da bi na kraju sklopili sliku svoje sredine. Istina, ne sklopimo uvijek, sliku koju očekujemo da vidimo. I šta sada, kada slika nije onakva kakvu smo očekivali?

Mislim da imamo dva riješenja:

1. Da se pomirimo, i budemo zadovoljni sa onim što je ispalo.
2. Ili da izmiješamo sve dijelove slagalice i krenemo ispočetka.

Iskreno ovo prvo riješenje mi se baš i ne sviđa. S toga, istina je da te rastanak nosi, u hladnu, samotnjačku noć. No, najvažnije je da ne zaboraviš da se svaka noć završava jutrom. A sa svitanjem se pojavljuju novi razlozi da nastaviš da živiš. Do jutra se često i javi ona snaga da kažeš: Izvini!

Ako ne možeš da skupiš snage da izgovoriš tu, možda i najtežu riječ, pokaži da ti je do nekoga stalo svojim dijelima. Potraži onaj dio slagalice koji nedostaje.

(Nikola Kandić / STUDOMAT.ba)