Foto: Ilustracija
Foto: Ilustracija

Anksioznost ili tjeskoba je osjećaj opće napetosti, zabrinutosti, velikog stresa, panike ili straha, a javlja se kada je osoba izložena nekoj stvarnoj ili izmišljenoj prijetećoj situaciji.

Navarru, bivšem agentu FBI-a, obratila se Shana Lebowitz, saradnica Business Insidera, koja je imala problema sa stresom.

– Znojili su mi se dlanovi, drhtale noge, a srce bi mi jako lupalo. A da ne pričam o svojim očajničkim potezima da to sakrijem, glumeći mirnoću, kaže ona.

U nadi da nije jedina koja se suočava s ovim, prije otprilike godinu dana nazvala je Navarra tražeći da joj kaže kako da se lakše nosi sa stresom, kako da ne ostavi dojam da je nervozna i kako da kontrolira svoje ponašanje.

– Prva stvar koju kažem ljudima je da ako ste nervozni postoji dobar razlog za to. Možda imate prvi sastanak ili intervju za posao, ili imate neku tešku prezentaciju, rekao je Navarro uz savjet:

– Idi naprijed, ne pokušavaj se sakriti.

Priznati da si nervozan i nositi se s tim pomaže ublažavanju anksioznosti

– Stres je prirodan događaj, možete ludjeti u pokušajima da ga kontrolirate, ali ponekad je lakše samo priznati ‘Da, nervozan sam’ i dopustiti drugima da to znaju, savjetuje Navarro.

Navarro je predstavio strategiju kako u tri koraka pobijediti anksioznost. Prvo morate postati svjesni svoje tjeskobe, zatim morate svoje bližnje (ili publiku) obavijestiti da se borite s istom te na kraju prilagoditi svoja nervozna ponašanja.

Ističe da je prvi korak najteži. Istraživanja pokazuju da priznajući da ste zabrinuti priznajete da ste pomalo ranjivi. Međutim, vaši bližnji ili publika imaju više razumijevanja za vašu nervozu, nego vi. Dopuštajući sebi da prokomentirate nervozu sa svojom publikom (osmijeh će biti dovoljan), pomoći će vam da se opustite. Što se tiče vaših nervoznih tikova, Navarro preporučuje da usporite svoje kretnje ili ih jednostavno pokušajte sakriti iz vida. Ako grizete usnu, radite to sporije, ili ako su vam ruke neprestano u kosi, držite ih pod stolom i umjesto da dirate kosu, veoma tiho lupkajte nogom.

Nekoliko mjeseci nakon razgovora s Navarrom Lebowitz je upoznala Roya Baumeistera, psihologa sa Florida State Univerziteta, koji je izučavao anksioznost i odnos između smisla i sreće.

Prema njegovim istraživanjima, do anksioznosti dovode misli i iskustva, kao što su npr. razgovori za posao, prezentacije, teški projekti…

Baumaisterovo istraživanje vraća nas u Navarrov prvi korak za rješavanje anksioznosti: ako možetete prihvatiti da vam vaši živci signaliziraju da radite nešto važno, lakše je proglasiti da ste zabrinuti, nego se pretvarati da ste uredu.

Na kraju, Navarro kaže da je očekivano osjećati anksioznost s vremena na vrijeme, samo moramo prihvatiti da ne postoji život bez stresa i naučiti da je najveći dio prevladanja vidljive nervoze svjesnost da je ona prirodna i da je moramo prihvatiti.

(Klix.ba)