O razlikama, sličnostima između državnog i privatnih univerziteta, hiperprodukciji univerziteta u BiH, ulaganju u nauku, tome šta čeka budućeg ministra obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo, narodima i genetici za Agenciju Fena je govorio dr. Damir Marjanović.
Marjanović je znanstveni savjetnik na Institutu za genetičko inžinjerstvo i biotehnologiju i vanredni profesor Univerziteta u Sarajevu. Odnedavno profesor na Internacionalnom univerzitetu Burch.
GLEDAJ STUDOMAT.TV
TVoj vodič kroz studentski život!
Osim na Prirodno-matematičkom fakultetu UNSA odnedavno predajete i na Internacionalnom Burch univerzitetu. Možete li napraviti paralelu između rada na ova dva univerziteta u smislu ulaganja u naučnoistraživački rad, opremljenosti, te koje su specifičnosti i jedne i druge institucije na kojima predajete.
U protekloj deceniji, imao sam priliku raditi, tačnije držati predavanja na više univerziteta u BiH i regionu, kako privatnih, tako i državnih. Svaki od njih, po meni, nosi određene specifičnosti koje mogu biti iskorištene prvenstveno kao prednosti, ali promatrani i kao određeni nedostaci koji se moraju premostiti. S jedne strane državni fakulteti, poput Prirodno matematičkog fakulteta su velike institucije s decenijskom tradicijom i dugogodišnjim profesionalnim akademskim sastavom i stabilnim, usklađenim nastavnim programima. Nažalost, u proteklom periodu ovi fakulteti se susreću s diskontinuiranim i nedovoljnim ulaganjem nadležnih institucija u naučnoistraživački rad, pa je unapređenje istraživačkih kapaciteteta ovih fakulteta prvenstveno zasnovano na sposobnosti lidera te institucije i akademskoga osoblja u procesu pisanja nacionalnih i internacionalnih projekata.
Kao negativna posljedica takvoga stanja većina univerzitetskih profesora, usljed velikoga opterećenja u nastavi i neadekvatnih uvjeta za naučnoistraživački rad, ne konzumira svoje pravo i obavezu da budu i znanstvenici. Ipak, nadam se da će ekipa mladih i agilnih profesora i asistenata (kakvih svakako ima na Odsjeku za biologiju PMF-a), koja upravo savladava modele pripremanja projekata za internacionalne grantove, poput Horizonta 2020, sama sebi uspjeti kreirati optimalne uvjete za rad. To je jedino rješenje, jer su protekle godine pokazale da je davno prošlo vrijeme kada je neko tamo ministarstvo bilo u mogućnosti da rješava ove probleme. Mada bi se naši lideri mogli ugledati na modele koje su primijenili regionalna nadležna ministarstva, poput onoga u Makedoniji, te kroz europske grantove znanstvenicima obezbijediti „štap da sami love svoju ribu. S druge strane, privatni univerziteti, poput Internacionalnoga Burch univerziteta, mlade su institucije u punome zamahu, u kojima se u startu, vlastitim sredstvima, značajno potencira i ulaže u znanstveni dio napredovanja akademskoga kadra. Ovakve institucije su značajno fleksibilnije i jednostavnije za suradnju s privredom, no definitivno moraju proći kroz jedan period stabilizacije i optimizacije nastavnoga i znanstvenoga kadra, i akademskoga programa.
Izuzetno mi je drago što je IBU, tačnije odjel za genetiku i bioinženjerstvo, upravo završio fazu kreiranja jednoga modernoga internacionalnoga akademskoga programa kojim će, s obzirom na to da se nastava realizira na engleskom jeziku, biti izuzetno konkurentan na akademskom tržištu regiona.
Kao jedan od izazova se nameće i intencija da se broj internacionalnih studenata i broj zemalja iz kojih ti studenti dolaze u narednim godinama značajno uveća, a to je moguće s jačanjem profesionalnih, ali i znanstvenoistraživačkih kapaciteta na čemu se sada intenzivno radi.
Kako opisujete međusobne pozicije i odnose privatnih i državnih univerziteta?
Ponekad imam osjećaj da se u javnosti stvara nerealna slika o određenoj nelojalnoj kompeticiji ili otvorenoj borbi privatnih i državnih univerziteta. Zanimljivo je da takva paradigma nije prisutna samo u BiH nego u svim zemljama regiona. Ono što mnogi ne znaju jeste da državne i privatne institucije nerijetko zajedno surađuju u realizaciji znanstvenih projekata, pojedinih ciklusa nastave i u organiziranju znanstvenih skupova. Mislim da je ta suradnja od presudnoga značaja, te da se na taj način stvaraju temelji jednoga respektabilnoga internoga konzorcija koji će imati kapacitete za međunarodne „utakmice“ koje su pred nama. Kako je rekao jedan moj mudriji, stariji kolega jedina podjela znanstvenih i akademskih institucija nije na državne i privatne, nego na kvalitetne i nekvalitetne. U tom smislu je i logično da se kvaliteta jedne institucije, između ostaloga, ogleda i u mogućnosti uspostavljanja suradnje s drugim institucijama istoga ili sličnoga profila.
Na taj način će i bh. institucije biti spremne da izađu na internacionalno akademsko tržište koje nas čeka, a prema kojem mi, nažalost, samo bacamo sramežljive poglede.
Imamo li previše univerziteta i da li se isti olako otvaraju?
Mislim da biste pitanje trebali preformulirati imamo li mi previše univerziteta i visokoškolskih ustanova upitne kvalitete. Odgovor ne to pitanje bio bi: nažalost da. Iskreno, bio bih presretan kada bismo u Bosni i Hercegovini imali veliki broj kvalitetnih, internacionalno akreditiranih i modernih univerziteta. U ovome momentu imamo zastupljen kvantitet, ali, uglavnom nam kvalitet nekako izmiče. Postoji jednostavno rješenje za ovakav problem.
Moderna i izuzetno rigorozna akreditacija postojećih visokoškolskih ustanova koja će biti isključivo u nadležnosti državnoga nivoa vlasti, a koju će provoditi ekspertni internacionalni tim sastavljen od najboljih bh. i međunarodnih stručnjaka. U prevodu, to znači da bi se „letvica kvaliteta“ postavila jako visoko te da bi visokoškolske ustanove morale da ulože mnogo truda i sredstava da je dosegnu, ali i da održe taj kvalitet. Tada bi budući studenti i njihovi roditelji bili sigurni da iza diploma koje proizvode takve institucije ne stoji samo zvanje, nego i znanje.
U narednom koraku bi i država, kao trenutno najveći poslodavac trebala da na konkursima za zapošljavanje napravi jasnu distinkciju u diplomama koje dolaze s akreditiranih i neakreditiranih univerziteta i na taj način bi se napravila jasna distinkcija između onih koji rade i onih koji ne rade svoj posao kako treba. Jednostavno zar ne?
Nakon izbora formirat će se i nova kantonalna vlada pa će nakon dvije godine biti izabran ministar obrazovanja. Šta čeka onoga ko dođe na to mjesto?
Čeka ga mnogo posla i potreba za značajnim reformama od kojih su neke već započete. Čeka ga jedna ekipa u ministarstvu koja, ako joj se da dovoljno prostora, podstreka i povjerenja može dosta toga uraditi. Čekaju ga, nažalost, posljedice jednog praznog perioda u kojem nije bila jasno definirana niti provođena obrazovna i znanstvena politika, ali je bilo mnogo politikanstva. I na kraju, nadam se, da će ga čekati stabilna politička situacija u kantonalnoj skupštini, s jasno definiranom i složnom vladajućom većinom, bez koje će svaki njegov napor biti uzaludan.
Ulaganje u nauku?
Često koristim ovu riječ ali opet je moram upotrijebiti, dakle, nažalost, ulaganje u nauku na našim prostorima je nedovoljno, neredovno i stihijsko. Nismo naučili lekciju da moderna društva, i kada su u najvećoj krizi, nikada ne smanjuju ulaganja u znanost jer je to najveći i najjači resurs 21. stoljeća. Ono u čemu se najviše griješi jeste percepcija da je ulaganje u znanost potrošnja. Vrijeme je da shvatimo da nema sigurnijega polja za investiranje od znanosti, jer je to upravo slamka spasa o kojoj se čovječanstvo drži. Stoga, želimo li biti dio društva budućnosti potrebno je ovaj pristup promijeniti iz temelja i okrenuti se jedinom realnom resursu naše države – mladim pametnim i zrelim mudrim ljudima!
Imamo nerijetko priliku susresti se sa situacijama kada i pojedini „naučnici“ i političari pokušavaju svoje narode izdvojiti što kvalitativno , što tzv. starosnim granicama od ostalih domicilnih naroda. Kao da pokušavaju da baš kroz „upotrebu“ genetskih parametara pokazati da su stariji,bolji, pametniji… Šta genetika kaže o tome?
A ne kaže ništa posebno, jer ne može da dođe do riječi od smijeha. Genetika je znanost koja se zasniva isključivo na strogim znanstvenim postulatima. Jedan od njih je i taj da genetika, u ovome kontekstu populaciona genetika, ne prepoznaje naciju kao prostor za istraživanje.
U krajnjem slučaju smo to više puta u proteklih 10 godina i dokazali. Genetiku u ovom slučaju zanima isključivo populacija, a ona je, svidjelo se to nekima ili ne, definirana primarno geografijom a ne nacijom. Stoga, hajde da ne zloupotrebljavamo genetiku, poručuje profesor Marjanović.
(Novo Vrijeme / FENA)