Postoji u našem društvu, među nama studentima, nešto o čemu se dugo šapuće. Ponajprije stidljivo, bez previše interesovanja, proporcionalno godini studija, a potom, po završetku studija, sve glasnije i s mnogo više interesovanja. Radi se o, sada već čuvenom, fenomenu tzv. “odliva mozgova”.
Činjenice ne lažu: iz godine u godinu, sve je veći broj mladih ljudi koji napuštaju Bosnu i Hercegovinu, zbog nemogućnosti da u domovini nađu adekvatno zaposlenje i stvore život dostojan čovjeka. A koliki je tek broj onih koji to planiraju?! Nepoznat.
GLEDAJ STUDOMAT.TV
TVoj vodič kroz studentski život!
Mnogi mladi ljudi tek po završetku školovanja, nakon dobivanja diplome, tog komada papira za koji su se mukotrpno borili četiri (a neki i više) godina, postanu zapravo svjesni krize u kojoj se naša država, poredak i društvo u cjelini nalaze. Potom slijedi letargija, prepuštanje sudbini i rezigniranost, standarni komentar uz podnevnu kafu s rajom: “A šta ćeš. Tako je to kod nas.” Drugi, malo ekspeditivniji, nakon što ubrzo shvate da ništa neće doći samo od sebe, bacaju se na potragu za raznim programima stipendiranja, zapošljavanja… i u tuđoj zemlji pronađu, ako ne sreću, a onda barem mir i sigurnost.
Žalosna je činjenica da u našoj državi postoji veliki broj talentovanih mladih ljudi, sa magisterijem, nerijetko i dva fakulteta, no koji, usprkos svim svojim kvalifikacijama ne uspijevaju pronaći adekvatan posao. I, prirodno, svaka iole racionalnija osoba će sebi postaviti pitanje: “Zašto ja ne bih otišao/la odavde?” Jer, u ovoj državi, nažalost, ni diploma ni znanje ni status studenta generacije nisu garancija za dobivanje posla u struci, u što se, i sama nakon apliciranja na ravno 70 konkursa za posao u struci (a ponekad i van struke) uvjerila i potpisnica ovih redova.
S druge strane, posve ironičan, da ne kažem pakostan, je stav naših dragih vlasti prema ovom problemu. Pa, tako često čujemo da je “stopa nezaposlenosti mladih visokoobrazovanih osoba prešla 30%”, da je “sve veći broj mladih koji odlaze trbuhom za kruhom” te da bi “BiH mogla postati zemlja starih”. Priča je izlizana, unaprijed poznata, no, ipak, to naše političare ne sprječava da je uvijek iznova ponavljaju. Pritom, dakako, konkretnih poteza nema. Od mladih se valjda očekuje da sjede na kaficama naredne dvije godine, te da plješću od dragosti ako im se pruži prilika da volontiraju za 200 KM, obavezno sa onim strogim, prijetećim tonom: “Neki bi bili zahvalni i za to!”
I onda se postavlja pitanje… Čemu? Zašto čekati? Ako već postoji mogućnost za omladinsku populaciju da odu “vani”, bilo u vidu školovanja uz stipendiju, studijske posjete ili posla, zašto ne? Na kraju, možete samo proširiti svoje vidike, steći nova iskustva i nove perspektive, a uvijek se možete vratiti ovdje. A što se tiče naših vlasti, zapitajte se malo čemu ovo sve vodi i ko je zapravo na gubitku. Da li jedna država, s toliko potencijala u svakom pogledu, treba da dozvoli da njene talente imaju druge zemlje, da ostane bez svoje radne snage u najboljem izdanju? Je li to slika države kakvu želimo za naše naredne generacije?
150 godina odsad, treba se zapitati šta bi naši potomci mislili o vama? Da ste bili pokretači, reformisti, vizionari? Ili jednostavno preslabi?
Odliv mozgova je stvarnost, nije nikakva šala. Ne dozvolite da Bosna, prkosna od sna, bude zemlja u kojoj se neće čuti zvonki smijeh njene omladine, najljepšeg dara koji ima.
Napomena: Tekstovi objavljeni u rubrici “kolumne” odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala STUDOMAT.ba.
(M.M./STUDOMAT.ba)