Zbog čega se mladi odlučuju na pakovanje kofera i odlazak iz BiH?

Svakodnevno se susrećemo s odlaskom mladih iz naše lijepe domovine, ali i regiona. Činjenica je da svi hrle da ih prigli Njemačka, Austrija ili bilo koja druga država u nadi da će im ponuditi bolje sutra.


Koliko je naša država nemoguća za ostvarivanje “normalnog” radnog odnosa i koji je razlog da nekoliko stotina hiljada ljudi napušta svoje domove i odlazi? Ja sam tu, ostajem da grlim svoju domovinu, da ona grli mene, ostajem tu da na njenom tlu puštam svoje korijenje i ne znam prave razloge za gore navedeni problem, ali nekolicina mojih prijatelja je spakovala kofere, ponijela pasoše i isplovila u obećani svijet. A ovo su njihovi razlozi..

– Mislim da u BiH ne mogu sebi priuštiti normalan život, život življenja normalnog čovjeka. Mislim da ne mogu svojoj budućoj djeci obezbijediti budućnost kakvu bi trebali imati. A kakva je to budućnost? Normalno zdravstvo, normalno školstvo, sport, raznorazne sekcije. Da mogu iskoristiti puni svoj talenat i dostići puni svoj kapacitet. Da na osnovu svog truda, rada i znanja sutra nadju posao koji im odgovara i za koji su se školovali. Da imaju slobodu izbora. Da ne ovise o stranačkoj pripadnosti ili familijarnom uticaju, već da budu svoje individue i da na osnovu onoga sto jesu grade svoj život. Sve to i još mnogo toga, što imaju priliku tamo na nekom Zapadu a nemaju u svojoj rodnoj grudi. A kako znam? Pa znam na osnovu sebe i svojih najbližih. Neću da sutra strahuju kao sto ja strahujem od političke situacije, hoće li nam se ponoviti rat i kakva nam je budućnost. Neću da oni, kao sto su moji roditelji i ja sa njima, živjeli iz dana u dan, neznajući šta nosi sutra. Ovo je naša tiha revolucija, nažalost, kaže Dženeta Mahmić.

– Tokom mojih srednjoškolskih dana nikada nisam imala u glavi da ću studirati bilo gdje u Bosni, nisam ni mislila da ću otići iz nje, samo nisam mogla da nađem taj jedan grad, jedno mjesto koje će ponuditi sav sadržaj koji želim “prostudirati”. Kroz gimnaziju sam bila članica svih mogućih aktivnosti u njoj, a i pored. Tražila se, ponekad i pronalazila, trudila se da budem u svemu podjednako dobra. Džaba. Mogućnost odlaska i ideju da se započne novi život u drugom gradu i drugoj državi u meni je probudilo gostovanje na otvorenoj debati srednjoškolaca, održanoj u jednoj bosanskohercegovačkkoj TV kući. Tema je bila: Da li otići ili ostati u BiH? S tim pitanjem u mojoj glavi je bio samo jedan odgovor, samo jedna želja i misao. Želja da mene i ljude kao ja neko sutra poštuje, da se obećano ispuni, da sve što poželim mogu da pitam , da učim i gradim se sa svakim novim danom i to okružena ljudima koji su kvalifikovani za to. Iako su svi, pa i moji roditelji bili šokirani mojom odlukom, ja sam nastavila da se borim, ali sada samo za sebe u nekoj drugoj državi, sistemu, u Beču, kaže Jasmina Mandžuka.

– Nakon završetka prvog ciklusa studija vratio sam se u rodni kraj koji je nekada važio za najperspektivnije krajeve države. Za kratko vrijeme sam se zaposlio u jednoj lokalnoj firmi koja je ostala kao skupina objekata, mašina i stare radne snage. Za 6 mjeseci vidio sam koliko je državni aparat nesposoban da se izbori sa vladajućim strankama, za sve to vrijeme nisam imao ni dana prijave mog rada, uz to sve pred kraj mog radnog odnosa dobijam poziv od direktorice biroa rada koja mi kaže, citiram: “Vidi, možeš li ti ikako pritisnut direktora da te prijavi, mi mu ne možemo ništa ” razlog tome je što je vlasnik firme drugi ili treći čovjek po važnosti u najvećoj stranci moga naroda. Kompletna kriza sistema. Nakon toga prelazim u drugi grad, u firmu privatnog karaktera u kojoj je sve išlo na pritisak i galamu. Plaćanje u obje firme sa obzirom na moje obrazovanje je bilo mizerno. Napuštam zemlju i pronalazim sve ono što me sljeduje po mojim ljudskim pravima. Zaštićen sam kao radnik, student. Niko mi ne može uskratiti moja prava. Ispravan rad institucija bez obzira na nacionalnu vjersku ili stranačku pripadnost. Puno mogućnosti za napredovanje, susret sa zadnjim tehnološkim trendovima. U ovoj državi postoji jos dosta vidova poticanja kroz povrat poreza, povećanje prihoda za osnivanje porodice, djecu, 13 plata u godini i sl. Od mene se taži da radim časno i pošteno i da će se isto tako prema meni odnositi. U biti u našoj državi imamo slabu perspektivu u mnogim životnim poljima, nesposobne i nečasne ljude na mnogim bitnim pozicijama koji su poticali tzv. kancerogeni sistem, okolinu (najviše omladinu) koja se vodila parolom “samo nek ne puca” , dok sam u novoj sredini našao svoja prava, mogućnost napredovanja i učenja, svijetlu budućnost, kaže Mehmedalija Čusto.

– Teško je pričati o odlasku i napuštanju svega, teško je navesti jedan pravi razlog toga. Mislim da je to uzročno-posljedična veza, uzrok je stanje u našoj domovini, a posljedica je poštovanje radnje snage koje nam pruža Zapad. Otišao sam prošle godine, i za vrlo kratak period koji sam ovdje uspio sam ostvariti ono za šta sam u Bosnio štedio godinama, uspjeli su u meni probuditi mir. Nema stresa, nema odlaska na posao sa pritiskom i vraćanja kući s negativnom energijom. Svaka želja za učenjem i radom bude ispunjena, oni su sretni što imaju nekog takvog, a ja sam sretan što oni cijene moje vrijeme i moj trud, s tim se u Bosni nisam susretao. Zapad mi je pružio sigurnost, usmjerio me ka novim vidicima, usmjerio me ka onom što zaista želim da budem, da radim, a to ni u kom slučaju nije malo, naročito za nas mlade, koji još uvijek tragamo za idelanim poslovima., kaže Jasmin Šehić.

– Od malih nogu, vukla me je znatiželja za novim stvarima. To je jedan od razloga zašto sam se odlučila na odlazak. Nisam jedna od osoba koje su napustile Bosnu zbog nedostatka posla. Bila sam zaposlena, međutim dala sam otkaz. Došla sam u Njemačku prije godinu dana. Za tih 365 dana sam stekla nova poznanstva, radno iskustvo, naučila jezik, osamostalila se, posjetila dosta destinacija koje sam željela posjetiti… Njemačka mi je pored navedenog pružila sigurnost normalnog života, radnog mjesta, određeno radno vrijeme, prava radnika i građana, sigurnu budućnost, zdravstvenu sigurnost i mogućnosti za napredovanje u karijeri. Svim ljudima, bez obzira na životnu dob, željela bih poručiti da nikad ne stoje na istom mjestu. Ako se jedna vrata zatvore, druga, bolja se otvore. Živimo u takvom vremenu da imamo mogućnost birati gdje želimo biti i sta želimo raditi. Birajte pametno, kaže Amina Basarić.

Nažalost, vodeći sistem naše države ne vidi veliki problem u iseljavanju obrazovanih mladih ljudi, koji su puni snage i mogućnosti da ulažu u njen napredak na pravi način. Živim u nadi da će jednog dana ovi ljudi spakovati kofere, vratiti se kući i ostaviti ih ispod svojih kreveta, jer će im BiH pružiti mnogo više od očekivanog. I voljela bih da ova moja želja nije utopija kao što sada zvuči.

(Nejra Čehajić / STUDOMAT.ba)


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!

Nejra Čehajić
Studentica sam četvrte godine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu na odsjeku za Književnosti naroda BiH i b/h/s jezik. Bavim se fotografijom, komunikativna sam i volim da čitam, pišem i putujem.