Upoznajte Farisa Šačića, studenta Filozofskog fakulteta i književnika

Faris Šačić je mladi književnik iz Sarajeva koji je autor nekoliko djela. U intervjuu govorio je o BH književnosti, šta znači biti književnik.


Foto: Klix.ba

Ovaj student na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu je sa 16 godina objavio knjigu “Putnik kroz život” za koju ističe da je njome otvorio vrata uspjeha na regionalnoj kulturnoj sceni.

“Na prugama vremena” je djelo za koje smatra da je bilo znatno veći iskorak. Njegova priča “Miris izgorjelog papira” je sadržana u istoimenom zborniku grupe autora. “Kritiku čovjeka” iz 2019. godine izdvaja kao kulminaciju ranijih motiva i kojom, kako Šačić ističe, nagovještava angažman na mnogim drugim tematskim i stilskim poljima savremenih tokova.

Okušao se i u radiodrami – autor je jedne takve koja je nazvana “Smrt Jakova Salabrija”.

Njegova djela sadržana su u proznim i poetskim zbirkama širom regije. Urednik je i recenzent većeg broj publikacija izdatih u Bosni i Hercegovini i susjednim državama. Član je Udruženja bosanskih umjetnika. Za svoje književno stvaralaštvo je i nagrađivan.

Da li je književnost jedina kojom je život moguće sagledati u cjelini i jedina kojom je moguće najpotpunije izraziti kako se živi?

Vjerujem da bi Vam mnogi književnici vrlo rado odgovorili pozitivno, ali mišljenja sam da bi time književnost preuzela preteško breme, a samim tim i preveliku odgovornost. Ja bih rekao da književnost ima moć, ne da sagleda sve i bezgrešno opiše cjelinu života, značenja bitisanja na ovom svijetu, ali mislim da može otvoriti onu sferu i one kutke tog istog života koje mnoge druge kategorije ne mogu.

Umjetnost nije sve i ne može značiti sve, ali jeste ona posljednja i daleka tačka života, koja krug naše duše i svijesti čini potpunim. Njena svrha osjeća se kroz nastojanje djelovanja na onu jedinstvenu stranu čovjekove duše koja je bila i ostala žedna spoznaje o svijetu – ljepote, mudrosti, avanture i bliskosti drugog ljudskog bića. Jer, često kažem, samo s dušom čovjeka možemo posezati za dušom čovjeka. A taj dodir dvije duše, to je ono što se zaista vrijedi zvati umjetnošću, pa i književnošću.

Da li je zaista poželjna i moguća dezideologiziranost kod književnika? Da li je ideologizacija nužno loša?

To je zaista kompleksno pitanje i nisam siguran da ću vam ponuditi neki konačan odgovor. Mislim da ideologizacija ne mora nužno voditi ka deartizaciji nekog djela, ali iako je blizu vatre toplije, veća je šansa da se i opečete.

Ipak, možda bih pretjerano relativizirao to pitanje ako bih rekao da je umjetnost i humanističko nastojanje uopće uvijek naklonjeno samom čovjeku kao ideji. U rapsodiji umjetnosti, koju je zapamtila historija, među svim razmimoilaženjima, sukobima, motivima, prostorima, shvatanjima i izrazima, postoji jedna stvar koja cjelokupnu umjetnost veže, a to je obraćanje čovjeku.

Ako možemo govoriti o ideologiji umjetnika, mislim da je to prvenstveno ideja čovjeka. Sve ostalo što za svoj primarni cilj nema čovjeka, sigurno jeste nešto, ali mislim da nije umjetnost.

Foto: Klix.ba

Do posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini nastajali su iznimno značajni književnici. Kakvu književnost danas imamo? Koje teme njome dominiraju i zanemaruje li se teme koje se ne bi smjele zanemarivati?

– Književnik je dio društva, on se uvijek na neki način postavlja i djeluje prema tom društvu, čak i kada se svjesno udaljava od njega. Ako govorimo o poslijeratnom periodu, ako tako jednostavno možemo sjeći vrijeme, u njemu je došlo do mnogih promjena, ali i jedne vrlo zanimljive. Došlo je do izvjesnog diskontinuiteta kulture.

Mi danas već imamo jednu cijelu generaciju koja je zaista izgubila osjećaj za značaj kulture za jedno društvo, prestala konzumirati njene sadržaje, razvijati kritički stav i njegovati ratio. Kultura nije privatna stvar, kultura je kategorija kolektiva. Neupitna je činjenica da kada se jedno društvo urušava, kultura se ruši prva, ali kada to društvo treba ponovno graditi, mora se početi od kulture.

Mišljenja sam da smo mi taj princip izdali i da danas trpimo posljedice tog redoslijeda. Naše kulturne institucije su u svakom smislu – finansijskom, infrastrukturnom, kreativnom na koljenima, a svaki trzaj života je iznjedren herojskim naporima pojedinaca, dok jedino što vidimo od sistema jeste da se sistemski uništava. U tom svijetu književnost preuzima angažiranu ulogu, locirajući probleme, socijalno se aktivirajući, nerijetko ironizirajući i cinizirajući s predmetima svojih kreacija.

Nekada je bilo epski reći kako je neko “umjetnik u pokretu otpora”, ali mislim da je danas svaki iskreni poštovalac umjetnosti, pa i kreator iste, u toj poziciji. Ako smijem dodati, umjetnost je uvijek bila svojevrsni termostat za politiku. U umjetnosti se ocrtava uvjerenje društva, njegovi problemi, strahovi, nade, radosti i teškoće, a veliki državnici su često komunicirali s umjetnicima upravo iz tog razloga, od antičkih vremena, pa ako želite, do ne tako daleke prošlosti.

U umjetnosti su oštrice pobjede i poraza svake vlasti samo ih treba znati čitati, govori za Klix.ba.

O čemu vi najčešće pišete i zašto?

Poštovanje drugog, potraga za čovjekom, konačno, čovjek kao središte književne misli, morao je postati jedna suštinska tema mog rukopisa i dosadašnjeg rada.

U korijenima, to je bila naivna želja jednog dječaka da ukaže na sitnice i detalje života, koje drugi nisu primjećivali, nastojanja da oslika sudbine i razumi svijet, ali i da se usprotivi takvom svijetu, ukazujući na dobro i ispravno.

Kasnije su se teme mijenjale, odlazile u apstrakcije, više ili manje se dodirivale i s tokovima naše kulturne scene, ali uvijek se nedvosmisleno vraćajući običnom čovjeku. I mislim da je to upravo ona luka iz koje ste jednom davno isplovili i koliko god daleko otišli, zvjezdanim putevima nastojali pronaći neke nove teme, novim stilskim rješenjima stremili ukazati na neizrecivo i oslikati bezizražajnost u svojim najljepšim nijansama smisla, vi ćete se toj luci uvijek vraćati. Ta luka, za mene je to čovjek.

Čovjek, koji se negdje kao usput izgubio u svijetu koji je sam stvorio, u svojoj velikoj želji da poleti i razumi nebo, zaboravio na male radosti koje nudi kap rose na livadi, u kojoj se, ako pogledamo nježno i pod pravim uglom, oslikava isto ono nebo.

I sami pišete i objavljujete djela u svijetu gdje sve ima novčanu cijenu. Koliko košta biti književnik u Bosni i Hercegovini?

Košta, i u duhu, i u kruhu. Mislim da je najveća cijena koju jedan umjetnik može platiti u Bosni i Hercegovini ustvari (ne)vrednovanje njegovog značaja i uloge u društvu. Danas kada nekome kažete da ste umjetnik ili da se na neki način bavite umjetničkim radom, prvo vas sažali, pa vas tek onda pita zašto ti je to trebalo.

Ali, mislim da je umjetnost sudbina, a pogledi na nju nisu uvijek bili onakvi kakvi su danas u našoj zemlji. Pristali smo da živimo neki intermezzo i da ne vidimo dalje od njega. Nedavno sam baš razmišljao, zanimljivo je to koliko danas imamo visoko obrazovanih, a koliko malo kreativnosti.

Kreativnosti u ekonomiji, pravu, privredi, politologiji, medicini, ne samo u umjetnosti. Kreativnost je prognana iz našeg društva sistemski, kroz sistem obrazovanja, vrednovanja, uloge u društvu. Kreacija nije na cijeni, na cijeni je interpretacija, čak repeticija. To je nezamislivo za mnoga visoko razvijena društva današnjice. Postali smo nemisleći ljudi, ljudi koji ne stvaraju, ne kreiraju, ne postavljaju pitanja i ne iznalaze odgovore, već samo prihvataju.

Danas je kreativac otpadnik, jer propagira nešto što je drugačije, nešto što je novo. On je danas prognan, jer vrlo malo može ponuditi vlasti koja nema cilj. On je danas bjegunac, jer uči o kritičkom mišljenju. On je danas tražen, jer traga za istinom. To su kategorije koje hibridnim režimima nisu od koristi, a često im i štete te oni nastoje umjetnost potpuno ukloniti i sve što ona predstavlja. To je cijena umjetnosti kod nas.

Foto: Klix.ba

Imperativ je da književnost, kao i ukupan rad u kulturnoj djelatnosti budu profitabilni i kao takvi samoodrživi. To znači i komercijalizaciju. Da li se i time narušava suština književnosti, odnosno kulture, a to su emancipacija i (samo)kritika? Nije li njihova svrha da budu humanizirajući prije svega, a ne profitabilni?

Komercijalizaciju su naša stvarnost i nauka već odavno prepoznale kao i njen utjecaj na umjetnost. Mislim da je tu na sceni jedna opravdana borba između onoga što zabavlja i onoga što poučava, onoga što nudi trenutni užitak i nečega što nudi opće odgovore.

To su prirodne potrebe čovjeka, da bježi i da se primiče životu, problemima, željama. Danas, kada je čovjek unutar svog instant svijeta zarobljen nizom teškoća, rokova, obaveza, rijetko ima ono što je potrebno za istinsko posvećenje umjetnosti – vrijeme. Počeli smo da život posmatramo šturo. Ne zanima nas razlog iza izjave, uzrok iza simptoma, dubina ispod površine. Postali smo mašine koje samo služe, a vrlo malo shvataju. A da bi se shvatalo, moramo se vratiti humanim mudrostima i prestati se takmičiti sa mašinama i sistemima.

Prisjetimo se da u sebi imamo nešto što niti jedan sistem ne poznaje – ljudskost. Kada shvatimo da emociju ne možemo fotografisati, već samo njen manifest, da čovjeka ne možemo imati, već samo osjećati, da knjigu možemo čitati, ali da je shvatamo tek negdje u nama, samo nama svojstveno i samo nama pristupačno, kada to razumimo, razumit ćemo i važnost humanog ispred komercijalnog.

Teško da postoji ijedan nivo vlasti koji ima kulturnu politiku. Šta uopće znači kulturna politika i može li se njome zaštititi bit kulture?

Kultura je nešto što živi u društvu i što je neuhvatljivo, ona je duh i priroda jednog društva. Kulturna politika, kao vještačko nastojanje, može kanalisati taj duh, odrediti njegove ciljeve, na izvjestan način ga institucionalizirati.

Međutim, kulturna politika je nastojanje države, odnosno sistema, da djeluje na održivi i kreativni sektor kulture. To svakako može biti pohvalno ukoliko ista njeguje slobodu umjetnosti te shvata važnost nesmetanog razvijanja kreativne i umjetničke misli. Ipak, ta ista politika može nastojati i djelovati kontraproduktivno, favorizirajući neko mišljenje i potiskujući drugo.

Kada danas kažemo kulturna politika, svi to vidimo kao neki spas, ali istina je da su najveća djela u civilizacijskom smislu nerijetko nastajala upravo iz opreke prema sistemu, pa i njegovoj kulturnoj politici. Konačno, moramo prihvatiti kako će umjetnost uvijek postojati i boriti se za svoje mjesto u društvu, u svom nastojanju da pronađe čovjeka, njegovu svrhu i smisao u konačnoj spoznaji kako je upravo umjetnost ono što nas čini ljudima. Ne smijemo to zaboraviti.


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!