Prije 1960-ih godina, bilingualizam se smatrao hendikepom. Naučnici su bili mišljenja da djeca imaju usporen razvoj ukoliko uče neki dodatni jezik i da na taj način troše previše energije. Danas, situacija je dosta drugačija.
Kako biti sigurni da zapravo poznajemo i druge jezike koji nisu naš maternji? Poznavanje jezika se mjeri kroz dva aktivna dijela jezika, govor i pisanje i dva pasivna dijela jezika, slušanje i čitanje. U zavisnosti od situacije i načina na koji koriste jezik, bilingvisti i multilingvisti mogu biti klasifikovani u tri tripa:
- sjedinjeni bilingvista (učenje dva jezika u isto vrijeme; najčešći primjer su djeca rođena u državi iz koje ne potječu njihovi roditelji)
- koordinirani bilingvista (učenje jednog jezika u školi, a primjena drugog jezika u kući i konverzaciji sa porodicom i prijateljima)
- subordinirani bilingvista (učenje sekundarnog, filtriranjem primarnog jezika; stariji ljudi koji prave komparaciju između maternjeg i drugog jezika i na taj način uče novi jezik)
Poznato je da je lijeva hemisfera mozga orijentisana ka analitičkim i logičkim procesima, dok je desna hemisfera mozga više orijentisana ka emocionalnim i socijalnim procesima. Prilikom učenja novog jezika, potrebno je postići fleksibilnost lijeve i desne hemisfere mozga. Prirodno stanje mozga kod djece je takvo da im se uporedo razvija lijeva i desna hemisfera, pa stoga djeca mnogo bolje i brže mogu savladati neki strani jezik nego odrasli.
Sposobnost multilingualnosti sa sobom donosi i mnoge prednosti. Neke od njih su čak i vidljive, kao što je smanjena vjerovatnoća od demencije, Alzhajmera i drugih bolesti koje pripadaju grupi neuronskih bolesti. Bilingualizam vas ne čini mnogo pametnijim od drugih, ali vam definitivno pomaže da vaš mozak bude zdraviji, kompleksniji i aktivniji. Čak i ako niste imali priliku da učite drugi jezik kao dijete, nije kasno da učinite uslugu svome mozgu i postanete bilingvista.