Imala sam priliku da razgovaram sa Kristinom Erak, potpresjednicom AIESEC organizacije u Banjoj Luci na poziciji menadžment i odnosi sa javnošću i sa Teodorom Miličević, studentkinjom ruskog jezika i književnosti Univerziteta u Banjoj Luci koja je 2016. godine obavljala volontersku praksu u Rumuniji.

Kristina, Možeš li nam reći nešto ukratko o AISEC-u, svom radu i koliko dugo si prisutna u ovoj organizaciji?

Ova organizacija je na našim prostorima prvi put osnovana 1953. godine, a u Banjoj Luci reorganizovana 2012. od strane pet studenata i danas čini tim od 17 mladih ljudi. Dva puta godišnje se vrši prijem novih članova, u februaru i oktobru. Naša vrata su otvorena svim mladim ljudima od 18 do 30 godina.

U koliko je zemalja AISEC uspio poslati mlade, studente i volontere? Kakva su njihova iskustva?

To je neka brojka od oko 40 različitih zemalja i to su najčeće evropske zemlje, koje su zbog svoje blizine i slične kulture zanimljivije našim praktikantima. Imali smo ove godine idjevojku koja je otišla u Kinu. Oduvijek je bila zainteresovana njihovom kulturom i jezikom, pa je to nekako bio njen logičan izbor. Iskustva su uglavnom pozitivna, a mi održavamo komunikaciju sa našim praktikantima da bismo bili uvjereni da je sve u najboljem redu.

Iz kojih su zemalja dolazili mladi volonteri u Banju Luku? Kakav je generalni utisak o našoj kulturi?

Imali smo mlade ljude iz veoma udaljenih destinacija kao što su Azerbejdžan, Kina, Turska, Hongkong, Indija, Indonezija, Nikaragva. Ono što ih je najviše iznenadilo su naša pristupačnost i pomoć, koju smo spremni ukazati u svakom trenutku. Banja Luka im se veoma dopala, a doživjeli su je kao prijateljski grad idealan za porodice.

Postoji li neki projekat na koji je ova organizacija izuzetno ponosna i koji su dalji tvoji planovi vezani za AIESEC, ali i za tvoj lični razvoj?

AIESEC je izuzetno ponosan na Revolution projekat koji održavamo u Banjoj Luci već treću godinu za redom, te je za ove tri godine na svojoj praksi boravilo više od 40 stranih studenata baš organizacijom ovog projekta. Što se tiče mog rada u AIESEC-u planiram da nastavim dalje da se usavršavam i stičem iskustva koja će mi biti neophodna u budućnosti. Student sam Pravnog fakulteta, koji želim u skorijoj budućnosti završiti, da radim u struci i pokrenem sopstveni biznis. Nije isključeno da se i ja jednog dana prijavim za neku praksu, jer volim putovanja, volonterski rad i interakciju sa mladim ljudima.

Teodora Miličević je studentkinja ruskog jezika i književnosti Univerziteta u Banjoj Luci koja je 2016. godine obavljala volontersku praksu u Rumuniji.

Teodora, možeš li nam reći dio svog iskustva u Rumuniji?

Pošto sam u Rumuniji bila turistički i prije obavljanja volonterske prakse, jednostavno sam imala želju ponovo da se vratim u tu zemlju. Volonterska praksa preko AIESEC organizacije je bilo najlogičnije rješenje. Nije bilo zamaranja oko vize, a i Rumunija je blizu naše zemlje tako da se sve uklopilo. Ovoga puta nisam htjela da se vraćam u Rumuniju i Bukurešt isključivo turistički, htjela sam nešto da radim, da se usavršim i upoznam nove prijatelje. U Rumuniji sam upoznala dosta ljudi iz lokalne sredine, ali i iz najrazličitijih dijelova svijeta kao što su Kina, Tajvan, Egipat… Moram priznati da je egipatska hrana odlična!

Kako je tekao proces aplikacije? Koji vid prakse si obavljala u Rumuniji?

Morala sam da pošaljem svoj CV i motivacioni video u kojem sam odgovorila na već postavljena pitanja koja su mi poslata iz Rumunije. Cijeli proces se obavlja online preko Opportunities portala. Što se tiče voloniranja, ja sam imala zadatak da držim časove engleskog jezika djeci predškolskog uzrasta, mada je bio i prisutan rad sa djecom iz sirotišta i domova, tinejdžerske dobi.

Da li imaš planove ići ponovo na neku sličnu razmjenu?

Naravno, dok je čovjek mlad treba da se usavršava. Kada sam aplicirala za Rumuniju, moja prva pomisao je bila: „Kada ću ja opet moći dobiti ovakvu priliku?“ Dobra stvar u vezi sa volonterskom praksom je činjenica da se ona može obaviti bilo kada i traje od šest do osam nedjelja. Mada ja bila ograničena na ljeto, jer jedino tada nisam imala obavezna predavanja na fakultetu i mogla sam da idem na praksu.

(Emilija Jelić / STUDOMAT.ba)