Mrsko mi danas, sutra ću: Kako riješiti ovaj problem?

Sigurno ste sebe nekada uhvatili u odgađanju današnjih obaveza za sutra. Zašto to radimo i kako riješiti taj problem?

 Mrsko mi danas, sutra ću: Kako riješiti ovaj problem?

Mnogi ljudi mogu kod sebe prepoznati problem odlaganja neprijatnih, a korisnih zadataka i obaveza. Tipično je da osoba ono što joj je neprijatno odlaže za sutra, a onda sutra odloži za prekosutra i tako sve do krajne granice, kada zaista mora da uradi odloženi zadatak.

Ovakvo ponašanje se stručno naziva prokrastinacija, a riječ dolazi od latinskog krast (crast), što znači sutra, odnosno krastinus (crastinus) – sutrašnji, tako da je možemo doslovno prevesti kao „za sutra”.

Zašto neki ljudi odlažu njima neprijatne aktivnosti, zadatke ili obaveze?

Upravo zbog toga što su im neprijatni, što imaju neku vrstu otpora prema njima. Mentalni proces je sljedeći: osoba pomisli da treba nešto da uradi i na samu pomisao „se smori”, to jest izgubi svaku motivaciju. Nakon toga, ona sama sebi smisli neko opravdanje zašto je zapravo bolje da dati zadatak ili aktivnost odloži sa sutra ili neko buduće vrijeme.

Unutrašnji konflikt

Osoba koja odlaže „za sutra” zapravo je u jednom unutrašnjem konfliktu između dijela sebe koji je nagovara da uradi ono što treba i onog drugog dijela koji se tome opire. Taj konflikt možemo shvatiti kao konflikt između „unutrašnjeg roditelja” i „unutrašnjeg djeteta” koje odlaže neprijatnost.

Veoma često odrasle osobe koje prokrastiniraju imale su popustljive roditelje u djetinjstvu. Poznato je da mala djeca funkcionišu prema principu prijatnosti. To znači da žele da rade ono što im je prijatno, a ne žele da rade ono što im je neprijatno. Dakle, žele da se igraju igračkama, ali ne žele da pospreme igračke nakon igre.

Kako onda da djeca nauče da pospremaju igračke? Odgovor je zato što moraju, što je roditelj nepopustljiv u svom zahtjevu da to urade. Ona brzo shvate da im se to isplati, jer je manja neprijatnost pospremiti igračke, nego se natezati sa ljutitim roditeljem. A kada prihvate da moraju pospremati, tada nestane otpor prema toj aktivnosti i stvori se ono što zovemo radnom navikom.

Kada je roditelj popustljiv, onda dijete smisli način kako da od roditelja dobije oslobođenje od izvršavanja neprijatnog zadatka. To znači da će roditelj ili neko drugi biti taj koji će umjesto djeteta pospremiti igračke ili da će one ostati razbacane nakon igre. Najgora posljedica jeste da ovo dijete neće steći radnu naviku, zbog čega će imati problema u daljem životu.

Ovaj odnos sa popustljivim roditeljem ugrađuje se u djetetove psihičke strukture i postaje unutrašnji odnos između „unutrašnjeg roditelja” i „unutrašnjeg djeteta”. Psihološka igra natezanja djeteta sa roditeljem, postaje unutrašnja igra natezanja između dijelova ličnosti.

Ova „ljenost”, zbog koje se neprijatne dužnosti i zadaci odlažu za neko sutra, jeste selektivna. Dok neki odlažu sve neprijatne zadatke, drugi odlažu samo učenje, pospremanje, plaćanje računa, bacanje smeća, odlazak u neku instituciju ili kod ljekara, zubara itd. Iza otpora da se nešto čini mogu se kriti i drugi razlozi kao što su strah, sram i slično, piše politika.rs.

Kada osoba odlaže pospremanje stana, a živi sama, tada se za neko vrijeme može pojaviti „sindrom kuće u haosu”. To znači da su stan ili kuća u potpunom neredu, da je sve razbacano, da nije čišćeno, da su mnoge stvari po podu tako da se teško hoda, da je nagomilano višemjesečno smeće itd. Kada je dječija ili tinejdžerska soba u haosu, to je rani nagoveštaj nastanka ovog sindroma. Njega treba razlikovati od sasvim različitog „sindroma gomilanja”, kada ljudi skupljaju na ulici razne „korisne” stvari i gomilaju ih u stanu ili kući tako da im na kraju nedostaje prostora za život i kretanje.

Radne navike

Kako ljudi koji prokrastiniraju imaju problema sa samoorganizacijom vremena, njihova uspješnost je daleko ispod njihovih sposobnosti i talenata, roditelji treba da uvide koliko je važno da svojom dosljednošću pomognu djeci da razviju radne i druge navike.

Odrasli ljudi koji uviđaju svoj problem sa prokrastinacijom mogu da se promijene. Za početak, da, umjesto misli: „Trebalo bi da”, koriste unutrašnje zapovijedi tipa: „Moram sada da…

Nakon toga je najbolje da se pokrenu u nekoj manjoj aktivnosti. Ako je to učenje, da uče samo 15 minuta, ako je sređivanje prostora da to čine samo deset minuta itd. U njihovom slučaju je najvažnije da razviju svakodnevnu naviku, a ne da „herojski” obave zadatak odjednom. Ako shvate da sabotiraju samopromjenu, najbolje je da pronađu nekog mentalnog trenera ili psihoterapeuta koji će imati ulogu „trećeg roditelja”.