Korupcija u našem društvu: Tri priče za groš

Piše: Hasib Jahić

Nedavno sam sa svojim prijateljima razgovarao na temu korupcije. Mogu da kažem da je razgovor bio prilično zanimljiv, sa mnoštvom informacija koje pokazuju koliko je korupcija prisutna u našem društvu. U toku prijateljske “debate” najviše su me zanimala njihova iskustva, da li su osjetili samu korupciju ili njima neko blizak, te njihove reakcije.

Jedini problem koji sam primijetio u razgovoru jeste njihov strah oko prijavljivanja korupcije, niko od njih nije dovoljno hrabar da prijavi korupciju, jer misle da niko neće povjerovati u njihovu priču il čak da će na kraju biti u većem problemu ako to učine. Mišljenja su da ih vlast ne bi zaštitila nego da bi stala u zaštitu onog koji uzima mito.

Prvi primjer korupcije koja je opisala moja prijateljica, studentica filozofije iz Tuzle, je bila korupcija u zdravstvu. Sam pojam definicije korupcije nije znala objasniti, ali je kroz svoj primjer opisala kakav je ona vid korupcije doživjela. Započela je priču o susretu sa našim zdravstvenim sistemom, navodeći da se kroz bolest svog oca uvjerila koliko sami zdravstveni uposlenici (u ovom slučaju ljekar) korumpirani. Njenom ocu su dijagnostikovali kancer.

Kako kaže sama, da ako želiš da iskoristiš čovjeka najlakše ga je iskoristiti kada je u periodu brige. Navodi da je ljekar ponudio da njenom ocu pruži bolji tretman usluge. U isti mah su prihvatili tako nešto ne misleći da se iza toga krije neki drugi cilj sem boljeg tretmana njenog oca. Ubrzo nakon prihvatanja ponude boljeg tretmana liječenja njenog oca, odgovorni ljekar je tražio zauzvrat uslugu registracije svog motornog  putničkog vozila.

Prvenstveno je ostala zatečena ponudom ljekara ali i zgrožena vidom korupcije koja postoji kod ljudi koji su položili Hipokratovu zakletvu jer je mislila da su im pacijenti na prvom mjestu. Naravno da nije smjela nikome prijaviti jer se iza paravana već znalo da dotični ljekar kroz svoj rad na klinici tražiodređene koristi. Iz straha da joj niko neće povjerovati odlučila je da šuti o događaju koji se desio njezinoj porodici.

Iz sadašnje perspektive ona i dalje ne želi da prijavi ovaj vid korupcije jer smatra da nije toliko jaka da se izbori sa sadašnjom situacijom korupcije.

Drugi zanimljiv primjer je bio od prijatelja iz Sarajeva, koji godinama pokušava da nađe posao kao ekonomista. Ostao je u šoku nakon jedne aplikacije za radno mjesto. Kako sam kaže, izigran je, a bio je na korak do potpisivanja ugovora. On je prošao na konkursu za određenu poziciju. Čak šta više, bila je tu sarkazma, jer, kako kaže, sam direktor je čestitao njemu i njegovom ocu na zaposlenju, a na njegovo radno mjesto je zaposlen drugi mladić, sin uposlenika te iste firme.

Otac tog zaposlenenog radnika je imao nesreću na poslu te zadobio određene povrede, te je u dogovoru sa upravom firme da ne tuži firmu radi povrede na radu, tražio zauzvrat da oni zaposle njegovog sina. Nadalje ističe još jedno lažno obećanje da će biti na narednom konkursu primljen, ali pod uslovom da ne podiže tužbu i da ne iznosi u javnosti slučaj koji se desio prilikom zaposlenja na konkursu.

Ali naravno novo zaposlenje se nije dogodilo. Iako je on uredno prošao interviju, itekako zadovoljio sve kriterijume po osnovu konkursa, te daleko bio bolji od ostale konkurencije, nije se uspio zaposliti radi vida korupcije ističe.

Treći primjer korupcije ispričala mi je moja bliska prijateljica, studentica Univerziteta u Tuzli, koja se mučila da položi ispit na fakultetu. Naime ona se dugo mučila da položi zadnji ispit koji joj je bio za uslova. Poslije 5 puta izlaska na ispit, pala je u očaj. Svaki njen uvid u rad, bacao je sumnju da tu ima nešto drugo drugo sem samog znanja. Uvijek to bilo ono “malo ti je falilo”. Na kraju krajeva, preko njenih prijatelja je saznala da se taj ispit može i “kupiti”.

Princip je bio da se glasa za određenu stranku i za određene ljude na listi, i da samim tim glasanjem nje i njene rodbine može položiti ispit. Nije pristala na taj vid polaganja ispita, samim tim nije uspjela da upiše novu godinu. Nije pristala da da svoj glas za nekog tamo nepoznatog radi ocjene. Na kraju krajeva vjeruje da će nekad uspjeti položiti ispit bez korupcije, iako je sada u znanju da se taj ispit može kupiti.

Kako kaže ponosna je na sebe jer nije pala pod mašineriju zvanu korupcija. Ali naglašava da ne bi prijavila ovaj vid korupcije iz straha za nju i kako bi kroz dalje školovanje bila etiketirana od strane profesora što bi za nju bio veliki pritisak jer ne vjeruje da bi iko stao na njenu stranu.

Mnogo je primjera oko korupcije prilikom zaposlenja, u zdravstvu i obrazovanju da se i pri samom razgovoru sa svojim prijateljima ne mogu nikad dovoljno iznenaditi koliko ide daleko ovo naše društvo. Postali smo društvo u kojem je strah prijaviti korupciju jer nismo dovoljno jaki da joj se suprostavimo, uvijek smo mišljenja da će nas neko povuči na dno, da se nećemo moći izboriti sa jačim od sebe, odnosno sa korupcijom.

Tokom razgovara sa svojim prijateljima trudio sam se da im objasnim da koliko god mislili da nemaju kome da se obrate po pitanju prijave korupcije, da imamo dosta kvalitetnih nevladinih organizacija koje se bave tematikom korupcije, koji bi vrlo rado saslušali njihovu priču i pomogli im u rješavanju iste pa makar i putem medija, jer i sami znamo koliki uticaj imaju mediji u našem društvu.

Nažalost, moji sagovornici nisu htjeli da im spominjem imena. To pokazuje strah da neće biti zaštićeni kao i nevjeru da će biti sankcionisani ovi loši i korumptivni ljudi koji su očigledno dobro pozicionirani u sistemu.

Treba se samo aktivirati, u NVO sektoru ili privatno, sa prijateljima koji osjećaju ovaj problem, i početi pričati javno o svakom vidu korupcije koje vidimo il doživimo jer ćemo samo tako dići svijet kod ljudi o prijavljivanju korupcije. Neke stvari, bar verbalno, su se pokrenule. To je preduslov i efektivne borbe.

(STUDOMAT.ba)