Jasmin Sakić: Zadovoljan sam izložbom, iako to uvijek može i mora bolje

Mladi umjetnik Jasmin Sakić svoju maštu već od ranog djetinjstva prenosi na slikarsko platno, a nedavno je imao i svoju prvu samostalnu izložbu u svom gradu, Velikoj Kladuši. Jasmin slika svakodnevno, a inspiraciju ponajviše crpi iz knjige “Mali Princ”. Svoje radove objavljuje na facebook stranici “Koloričan”.


Razgovarao: Mirnes Ćerimović, STUDOMAT.ba

Sa Jasminom smo razgovarali o njegovim prvim koracima, slikarskom pravcu, motivima, trenutnom stanju u zajednici, odnosu sa slikama, te o muzici.

Sjećaš li se prve interakcije sa umjetnošću? Kad si odlučio da želiš postati umjetnik?

Mislim da je to bilo negdje u 3. razredu osnovne škole. Ne bih ja to nazvao doticaj sa umjetnošću, više su to bile crtkarije, šaranja. Kasnije otkrivam “indigo”(starija ekipa zna šta je to), papir koji je nekad služio za kopiranje, preko toga sam crtao do petog razreda osnovne. Preko toga sam kopirao druge crteže u ilustracije. Kad me pitaš kad sam odlučio postati umjetnik, odmah da kažem, nisam odlučio. To se samo po sebi nametne, tiho i polako. Zavoliš to sto radiš da se ne možeš zamisliti bez toga i sve više svog vremena posvećuješ tome što radiš/voliš. Mislim da niko ko se bavi nekim vidom umjetnosti ne odlučuje da će se baviti s tim, to se nametne spletom okolnosti. Naravno kad se daš u nešto takvo, postane ti jedan od prioriteta u životu, pa onda neko ko ima određeno znanje, talenat, odluči formalizirati određenom titulom.

Kako bi opisao svoj slikarski pravac i umjetniču težnju? Šta te razlikuje od ostalih slikara?

Ja sam samouk. Sve sam sam naučio, ne opterećujem se “pravilima slikarstva”, ne pratim ni jedan slikarski pravac, ne pripadam ni jednom pravcu, svaki dan učim, otkrijem nešto novo, a to je ljepota ovog putovanja kroz umjetnost. Otkrivanje i nadograđivanje sebe. Možda bi neko ko je neki teoretičar umjetnosti, likovni kritičar, nešto vidio u ovome što ja radim, no ja se ne svrstavam nigdje, ali kad bih morao, onda bi to bilo neko ilustrativno slikarstvo, ma šta da to značilo. Sklapam ilustracije sa elementima slikarstva, jednostavno slikam šta volim, na način kako znam.

Vjeruje se da umjetnici vide svijet na svoj – drugačiji način i da iz njega vade ono što je za njih kao umjetnike zanimljivo i onda to što vide vraćaju na platno transformisano kroz neku svoju prizmu. Je li to slučaj i kod tebe? Koji motivi dominiraju na vašim radovima?

Možda su umjetnici malo senzibilniji od drugih ljudi, kažem možda, ne generaliziram, samim time posvećuju pažnju detaljima koje druge ljude ne zanimaju, ili ih ne primjete. Te detalje, te priče, emociju, prenose na svoja djela. Moj fokus u mojim radovima su djeca i ljubav. Inspiraciju nalazim prvenstveno u njima, knjizi koju neizmjerno volim. Radi se o knjizi Mali Princ. Iako tamnijeg kolorita, moja djela uglavnom zrače pozitivom, ljubavlju, srećom, igrom, a to je ono bitno.

Mediji često izvještavaju o poprilično poražavajućem stanju u kulturi kod nas, ali bez obzira na to, prihvatio si ovaj poziv. Da li se od umjetnosti može živjeti u Velikoj Kladuši, ali generalno i u Bosni i Hercegovini?

Mislim da se od umjetnost malo gdje može živjeti bezbrižno, pogotovo kod nas u BiH. Ljudi idealiziraju život van BiH, misleći da bi neki umjetnik bolje živio od svog rada, naravno ima neke istine u tome, ali svugdje je borba za svoj komad mjesta pod nebom. Svugdje se ljudi pa i umjetnici bore sa problemima posebno onima egzistencijalne prirode. O životu od umjetnosti kod nas u BiH sve je rečeno. U državi gdje je prosječna plata 850 KM, gdje je cijena života dosta veća od tih 850 KM na mjesečnoj bazi, ljudi ne mogu razmišljati o kupovini umjetnina. Život košta, a slike, umjetnine su luksuz. S druge strane imamo i „imućnije građane“, koji si mogu priuštiti umjetnine, ali pošto smo mi generalno ljudi “za popiti, pojesti”, mali broj tih građana će kupiti kakvu sliku, od mene, ili nekog drugog.

Učesnik si kolektivnih izložbi, ali nedavno si imao svoju samostalnu izložbu koja je bila pravo osvježenje za Veliku Kladušu, posebno što je održana na jednom od historijskih objekata u VK, a koji se nalazi u neuslovnim uvjetima. Kako si došao na tu ideju i kako je iz tvoje perspektive izložba prošla?

Imam 36 godina, živim u Kladuši od 2. godine života, crtam od 3. razreda osnovne skole, od 18. ozbiljnije slikam. Mislio sam da je vrijeme za moju prvu samostalnu izložbu u mom gradu. Pošto mi u Kladuši nemamo galerijski prostor a kultura nam se svodi na teferiče i razne manifestacije sličnog karaktera, a izložbe slikarske nije bilo odavno, odlučio sam da se predstavim u svom gradu i to u neuobičajenom mjestu za to, Stari hotel, devastirana prostorija u centru grada, skromno, skromnih uvjeta. Iako u neuslovnom prostoru za izložbu uz pomoć ljudi iz Kladuše (prvenstveno mojih prijatelja, drugara, poznanika te ekipe iz Inicijative „Kladuša je naša“, kojoj i sam pripadam) postavio sam izložbu koja je trajala nekoliko dana.  Ista je prošla zamjećeno, posjećena poprilično od strane lokalnih i kantonalnih medija. Zadovoljan sam izložbom, iako to uvijek može i mora bolje.

Koliko je tebi kao slikaru važno da tvoje slike ostvare kontakt sa posmatračima?

Naravno, niko nije imun na komplimente pa ni ja, lijepo je kad neko tvoju sliku “prepozna”, doživi je da mu to nije samo slika, već nešto u čemu se našao. Nije mala stvar da neko poželi imati tvoju sliku u svome domu. Svi znamo šta je dom, tu si na “svom” i mora biti po tvom da bi ti odgovaralo, ako se moja slika uklopi tu, divno. Jer, ti kad okačiš moju sliku, moj rad, rad nekoga drugog, ti tu sliku gledađ bezbroj puta dnevno, i nećeš na zid svoje sobe, kuće, stana, okačiti nešto što ti se ne sviđa.

Možeš li opisati situaciju kada se nađeš sam sa svojim platnom?

Slikam na podu, navika. Pripremiš sve da ti je nadohvat ruke (boje, kistove, četke..), zaključaš se u sobu, upališ muziku, pojačaš i slikaš. Nekad znaš šta ćeš da radiš, nekad ne, no kad bi čekao da ti inspiracija nadođe, načekao bi se. Nekad slikam i po 8 sati u komadu, ne jedem, ne pijem, samo slikam. Svako ima svoju rutinu, ovo je moja.

Kao umjetnik i kreativni stvaralac, koliko vremena posvećuješ muzici? Šta slušaš u slobodno vrijeme i možeš li opisati iz svog ugla današnju muzičku scenu u Bosni i Hercegovini?

Bez muzike se ne mogu zamisliti, veliki je dio mene. Ne mogu slikati bez nje, razmišljam muzikom, a šta slušam, ne mogu se ograničiti. Od sevdaha do jazza. Slušam šta mi “legne”. Odrastao sam na yu rocku (Indexi, Smak, Time, Bolero, Atomci, EKV, Partibrejkersi i more drugih kvalitetnih bendova i muzičara), te “stranjskih” bendova, Purple, Whitesnake, Rainbow, Zeppelini, Bad company, Hendrix i hrpa drugih kvalitetnih muzičara, i uvijek im se vraćam, jer to su bezvremenski bendovi, muzičari.Uvijek se zamislim kakvu smo kvalitetnu muziku imali u Jugoslaviji (govorim prvenstveno o rock n rollu). Sada trenutno preslušavam novi album Štuka, Marka Louisa, Boris Štok mi je dobar, te drugari iz benda Kamosutra. Super su mi. Imamo mi kvalitetnih bendova samo je toga dosta manje jer ce ugostitelj radije dovesti nekog na klavijaturama da mu „dernja“ narodnjake ili nekoga uz dvije gitare da svira Crvenu jabuku, Plavi orkestar, jer je to isplativije nego dovesti bend, i onda se bendovi sve manje okreću autorskom radu. Ali, ima, kotrlja se, pojavljuje se neka mlađa raja koja uz pomoć starije ekipice stvaraju super stvari. Ide sporo ali se kotrlja. Kao i u svemu, i tu ima šunda, ali ima i vrhunskih bendova i muzičara. Biće to dobro, najzad kvaliteta uvijek ispliva na vrh, kad-tad. Vrijeme je najbolji pokazatelj za to.

(Mirnes Ćerimović / STUDOMAT.ba)


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!

Mirnes Ćerimović
Student logopedije i audiologije na Univerzitetu u Tuzli. Pišem za lokalne medije, čitam i fotografišem.
X