Foto: Oslobođenje
Foto: Oslobođenje

Nedavno je na Filozofskom fakultetu u Zenici održan okrugli stol: Kako danas ostati normalan? Koja je Vaša formula da se ostane normalnim u ovo današnje vrijeme?

– Taj okrugli sto, u okviru projekta Kulturni front, realizirala je Katedra za opću kulturologiju zajedno sa Unijom studenata Univerziteta u Zenici. Zajednički tim, koji realizira pomenuti projekat, definirao je temu smatrajući je veoma zanimljivom i aktualnom kako za studente, tako i za širu javnost. Stručnjaci iz oblasti neuropsihijatrije, koje smo zvali da učestvuju na ovom okruglom stolu, dali su značajan doprinos u rasvjetljavanju određenih dimenzija ovog problema, a što je bilo i za očekivati. Oni su i motivirali učešće studenata u diskusiji. I stručnjaci iz oblasti sociologije i filozofije su prepoznali intrigantnost ove teme, posebno s aspekta onoga što se danas dešava u svijetu, te, naravno, u BiH.

Ponoviću ono što je dominiralo tokom diskusije – ne postoje neki zaključci, formule ili recepti koji se mogu propisati za normalno ponašanje. Činjenica je, analizirajući pitanje normalnog i devijantnog ponašanja sa sociološkog i kulturološkog aspekta, kako su promjenljive postavke kojima se takva ponašanja normiraju i kako različiti društveni konteksti, kroz centre ideološke moći, kreiraju norme koje određuju šta je normalno, a šta je devijantno. U društvu u kojem se nastoji unaprijediti kvalitet života i omogućiti da članovi tog društva iskazuju svoje potencijale, a to bi trebalo biti normalno, insistira se na otvorenoj komunikaciji, međusobnom uvažavanju i slušanju, empatiji, poštivanju procedura i institucija. Takvo društvo treba biti otvoreno i za alternative, odnosno za promjene normi, odnosa i institucija ukoliko su one anahrone i neefikasne, te ukoliko ugrožavaju nečija prava i razvoj.

Dok u BiH traje borba za preživljavanje, stravična ubistva poput onog djevojke u Olovu sve su češća, vršnjačko nasilje kod djece je učestalije. Uz prepadanje ljudi od drugih i drugačijih, zavlačenje u nacionalne korpuse, pojave paradžemata, je li naše društvo zaista bolesno i, ako jeste, kakav nam lijek treba?

– Veliko je pitanje u kojoj mjeri danas ima više nasilja nego što je to bilo prije. Masovni mediji prezentiraju stvarnost, modelirajući prevashodno onu koju sami stvaraju. Ta medijska realnost je postala značajnija od one objektivne, jer sada nešto ima dimenziju događaja samo ukoliko je to prezentirano kao medijski događaj. A nasilje svake vrste je, po toj logici, nezaobilazan medijski događaj, tako da mediji preferiraju violentne sadržaje. I posmatrajući ljudsku povijest, možemo utvrditi kako je ta povijest kontinuirana povijest ratova, krvi, pokolja, paljenja i mučenja drugih. Ipak su neki procesi tokom XX stoljeća unaprijedili mehanizme za definiranje i zaštitu ljudskih prava. Međutim, i ovo što se dešava na Bliskom istoku, te velika izbjeglička kriza, koja je daleko od nekog rješenja, samo pokazuje koliko je svijet još daleko od mjesta gdje neće i ne može biti nasilja i diskriminacije. Naravno da se sve to posebno odražava na BiH i bh. društvo. I novija povijest ovih prostora nam je potvrdila u kojoj mjeri BiH i njeni građani stradaju za sve greške i gluposti koje se dešavaju u regionu i u Evropi, odnosno koliko je ovaj prostor pogodan za različita devijantna ponašanja. Bosanskohercegovačko društvo se još nije oporavilo od ratnih stradanja i agresije. Ono još nije stvorilo adekvatne temelje, prevashodno političke i ekonomske, za svoj razvoj. U takvoj situaciji do izražaja dolaze siromaštvo, nezaposlenost i neizvjesna budućnost za svakog pojedinca. Vrijednosna matrica na kojoj je počivalo bh. društvo je razorena, a druga nije u potpunosti formirana. Naši političari i mi sami nismo uspjeli prevazići probleme s kojima smo se suočili, a veliko je pitanje koliko nam drugi zaista žele i mogu pomoći. Potrebno je što prije početi promjene, koje podrazumijevaju ekonomske reforme, promjene u političkoj kulturi i komunikaciji, kao i one u sistemu obrazovanja i načinu kreiranja i realiziranja javnih politika. Bez obzira na sve slabosti koje pokazuje EU, ulazak BiH u njeno okrilje izgleda još kao najbolje rješenje.

U februaru 2014. desio se socijalni bunt. Da li su kod nas političari imalo odgovorni spram naroda, svojih birača, države?

– Svakako da političari trebaju biti odgovorni za svoj rad. Njihova odgovornost je javna i pred svim građanima i pred onima koji su im dali povjerenje, glasajući za njih i njihove političke partije. Ta odgovornost se proteže i na pitanje kvalitete života pojedinaca, kao i na pitanje djelovanja javnih institucija i funkcioniranja države. Nažalost, u protekle dvije godine malo toga je napravljeno kako bi se otklonili ključni uzroci koji su pokrenuli i izazvali socijalni bunt. Naprotiv, neke stvari i neki procesi izgledaju još gore. Očito je da se politički ambijent u BiH nije promijenio i da političari ne prihvataju odgovornost za teško ekonomsko stanje u državi. Glavni politički prioriteti i dalje ostaju ostvarenje dominacije unutar vlastite etnije, zatim insistiranje na konkretnom teritorijalnom i institucionalnom razgraničenju, kao i puka borba za osvajanjem moći. Dodatni problem je izbjeglička kriza, koja će možda eskalirati i koja prijeti posebno zemljama koje su na periferiji EU. Zatvaranje granica, korištenje represivnih mjera protiv izbjeglica i njihovo zaustavljanje i izoliranje na granicama EU, sigurno će dodatno utjecati na situaciju u BiH.

Kakva je budućnost mladih u našoj zemlji? U razgovoru sa studentima da li primjećujete da imaju želje za borbom za bolje sutra sebe, svojih porodica, društva?

– Nažalost, pojedini pokazatelji i dalje nam otkrivaju da veliki broj mladih želi napustiti BiH i svoju egzistenciju ostvariti u nekoj drugoj zemlji. Kada uzmemo u obzir da je među njima i veliki broj studenata, odnosno mladih s diplomama, onda je stanje zaista zabrinjavajuće. Čini mi se da su mladi danas dovoljno hrabri da iskažu svoje stavove i potrebe. Ali, često se njihov entuzijazam polomi već na početku. Mi stariji, bez obzira na to da li se radi o političkom kontekstu ili akademskoj zajednici, ne pokazujemo dovoljno razumijevanja za probleme mladih. Oni se zato povlače u sebe, postaju neaktivni i svoj stav zadržavaju u sebi. Razlog tome nije strah, nego osjećaj da je sve uzalud, te da se ništa bitno neće promijeniti.

To se na ovim prostorima može posmatrati imajući na umu kako je djelovanje civilnog društva slabo i skromno. Možemo se prisjetiti kako su i na Zapadu završile demonstracije mladih iz 1968, odnosno kako su iz njih, kao pobjednici, izašle kompanije poput firme Lewis, koja proizvodi poznate farmerke. Ili primjera iz 90-ih prošlog stoljeća, kada su mladi na prostorima bivše SFRJ pokušali rok-koncertima spriječiti rat. Znamo kako je to završilo. Sada je problem što mladi, pod utjecajem nove strukture vrijednosti i osjećaja zapostavljenosti, sve manje pokazuju empatiju i potrebu za zaštitom javnog interesa, povlačeći se u sebe i brinući, uglavnom, samo o ličnim interesima.

Da li akademska zajednica na adekvatan način odgovara na različite pojave i dešavanja?

– Akademska zajednica i univerziteti trebaju biti svojevrsni prostor u kojem se kreiraju ključne ideje i otkrića za napredak društva, a to podrazumijeva i poštivanje pravila karakterističnih za znanstvenu djelatnost i slobodu za tu djelatnost. Akademska zajednica u BiH danas, nažalost, još kopira matricu prema kojoj je djelovala ona u bivšoj Jugoslaviji. U socijalističkom projektu znanstvene istine su bile ono što treba znati o stvarnosti i procesima u svijetu prije nego što se istraži ta stvarnost i taj svijet. U takvim uvjetima da se referiram na postavke profesora Uge Vlaisavljevića u kojima nema slobodne zajednice znanstvenika i njihovog kritičkog dijaloga, znanost je mogla postati ideologijom, odnosno ideologija je mogla postati znanost. I danas smo svjedoci da se akademska zajednica u BiH nije oslobodila politizacije i ideologizacije svog djelovanja, što sada označava njenu zarobljenost u okvire etnonacionalnih ideologija i mitova. Postoje članovi akademske zajednice u BiH koji svojim radom, istraživanjima i tekstovima kritički promišljaju društvene probleme i nastoje participirati u rješavanju tih problema, ali to je, zasad, nedovoljno da se deideologizira djelovanje akademske zajednice i da se ono transformira u referentnu zajednicu znanstvenika.

(Oslobođenje)

Prethodni članakPet razloga da budeš “sam svoj gazda”
Naredni članakStudentima UNZE prezentovani evropski programi za mlade

STUDOMAT je najveća internet zajednica studenata i mladih u regionu osnovana 2012. godine, namijenjena studentima i mladima u potrazi za informacijama o studiju i dodatnoj edukaciji, stipendijama, studentskim poslovima, smještaju i ostalim temama koje su interesantne studentima i mladima.