Veliki broj studenata i općenito populacije o disleksiji zna malo ili ništa. To „znanje“ su nerijetko mitovi koji se uzimaju zdravo za gotovo. Tek onda kada se osobno suočimo s ovim problemom, taj problem ima netko blizak ili pak na fakultetu učimo o njoj, disleksija postaje zanimljiva i bitna za razmatranje.


Riječ disleksija ima korijen u grčkom jeziku i znači teškoću (dys) s riječima i jezikom (lexis). Postoje brojne definicije i svaka je točna na svoj način jer niti jedan slučaj nije isti. Jedna od najčešćih definicija je ona Britanske udruge za disleksiju, BDA (British Dyslexia Association).

„Disleksija je specifična teškoća učenja koja se uglavnom odražava u razvoju pismenosti i s njom povezanih jezičnih vještina. Ona je prisutna od rođenja i njezini učinci traju čitav život. Obilježavaju je teškoće u fonološkoj obradi, brzom imenovanju, radnom pamćenju, brzoj obradi i automatizaciji vještina koje nisu usklađene s ostalim kognitivnim sposobnostima pojedinca. Konvencionalne nastavne metode ne daju dobre rezultate, no posljedice se mogu ublažiti posebnim postupcima, uključujući i primjenu informacijske tehnologije i podrške putem savjetovanja.“

Mitovi su rezultat neznanja okoline i ozbiljno narušavaju samopouzdanje osoba koje se susreću s ovim problemom. Bolest, nesposobnost, rezultat lijenosti, manjka pažnje ili nedovoljnog učenja samo su neki od neistinitih opisa ovoga stanja. Odrasle osobe i studenti s disleksijom imaju teškoće čitanja, pamćenja velikog broja činjenica, planiranja, učenja stranog jezika ili pak rješavanja matematičkih zadataka. Naravno, ova teškoća ne bi trebala biti prepreka za uspješan život čak 30 milijuna osoba koji se s ovim problemom bore jer svatko može pronaći zanimanje u kojem će ostvariti vrhunske rezultate. Kreativnost, socijalne vještine, originalnost i dobre vizualne sposobnosti krase osobe s disleksijom. Potrebno je samo pronaći način učenja koji pojedincu odgovara i sve će postati mnogo lakše – složne su u toj tvrdnji osobe koje se s disleksijom nose.

Za uspješne rezultate studenata u obrazovanju od velike je važnosti identifikacija i procjena koja osobi olakšava učenje. Razni upitnici i testovi za cilj imaju otkriti rezultate koji su inače teško mjerljivi. Takvu procjenu trebao bi provesti logoped, prilikom upisa studenata u visokoškolske ustanove ako problem sve do tada nije bio dijagnosticiran. Nažalost, situacija je u našoj državi daleko od idealne. Ovakve su osobe najčešće prepuštene same sebi, na disleksiju se najčešće posljednju sumnja, a osobe nerijetko bivaju optuživane za lijenost i nedovoljan trud.
Upravo zbog, u tekstu navedenih sposobnosti koje disleksičari imaju, ne čudi podatak da se najveći broj njih odlučilo na arhitektonski ili umjetnički studij. Poteškoće u određivanju strana svijeta, lijeve i desne strane, prilikom pisanja eseja i pismenih ispita većinu njih udaljava od drugih fakulteta, no to naravno nije uvijek tako.

U Sarajevu se prošle godine po prvi put, 6.10., na Međunarodni dan osoba s disleksijom, podizala svijest o ovome problemu. Svjesni loše informiranosti i nezastupljenosti ove teme među populacijom, organizatori su nizom aktivnosti upozorili na važnost prepoznavanja ovoga stanja u cilju sprječavanja nepravedne diskriminacije s kojom se susreću djeca i odrasli u svakodnevnim situacijama. Važno je da svi ljudi budu ujedinjeni kada je riječ o prihvaćanju i uvažavanju drugih jer je to jedini način koji vodi ka uspjehu.

(Karla Gardavski / STUDOMAT.ba)