U teoriji, viši stepen obrazovanja znači i bolje radno mjesto. U praksi, to ponekad i nije dovoljno. BiH ima 16 CISO centara za obuku nezaposlenih, a između 20 i 25 posto njih poslije pronađu posao.
Admir Ćenanović je privremeno prekinuo studiranje i već pola godine traži posao, a pomoć je nedavno potražio u sarajevskom CISO centru. Na ovom mjestu, mladi poput njega besplatno mogu potražiti informacije o zapošljavanju ili proći obuku koja će im olakšati pristup poslodavcima.
GLEDAJ STUDOMAT.TV
TVoj vodič kroz studentski život!
“Gledao sam po internetu prije ove obuke, kako CV, koji je pravilan način, šta trebam raditi, ali vidim da su mnogi ljudi u tome izgubljeni, ne snalaze se najbolje, prave greške…”, kaže Ćenanović, nekadašnji korisnik CISO Centra.
Aida Bašić smatra da će učenjem pravilne prezentacije sebe lakše naći posao.
“Inače sam na birou preko godinu dana i odlučila sam jednostavno da uzmem stvar u svoje ruke, da se malo pokrenem, ali trebala sam od nečega početi, trebao mi je neko ko će me naučiti da ja napišem taj CV, pismo namjere, molbu, da se jednostavno naučim sama predstaviti”, kaže Bašić.
Kako je izvijestila reporterka Al Jazeere Azalea Džanko, 16 ovakvih centara djeluje u cijeloj BiH. Kroz jedan od njih je prošlo oko 1.700 korisnika, a između 20 i 25 posto tog broja se uspjelo zaposliti.
Karijerna savjetnica u CISO centru Tamara Jakupović smatra da obuke pomažu mladim ljudima koji nemaju radno iskustvo.
“To su uglavnom ljudi kojima je jedini nedostatak nedovoljno i neadekvatno radno iskustvo, tako da na ovim obukama i kroz individualno savjetovanje ih naučimo kako da taj nedostatak pretvore u svoju prednost”, kaže ona.
Ovaj trogodišnji program, koji su finansirale strane organizacije, koštao je više od tri miliona eura. “To je vrlo mali ulog za ono što se dugoročno daje i prenese tim mladim ljudima”, kaže Jakupović.
Ovo su okvirne cifre koje su prošle ili ove godine izdvojili entitetski zavodi za ostale programe zapošljavanja mladih u BiH.
Veliki dio tih sredstava odlazi na finansiranje pripravničkog staža. No, kada je on gotov, poslodavci uglavnom ne zadržavaju pripravnike, čime se stvar vraća na početak, odnosno biro za zapošljavanje.
“Mislim da je pogrešan pristup i od strane poslodavaca malo da se više svi zadovoljavaju konstantnim sufinansiranjem od države, za uvijek iste pozicije, umjesto da se izabere jedan broj pripravnika, pa da se kroz rad s njima u jednoj instituciji radi”, smatra Boris Pupić, iz Agencije za rad i zapošljavanje BiH.
Da bi novac bio dobro iskorišten, treba uložiti još više, ali u politiku održivog zapošljavanja. Treba i za reformu obrazovnog sistema.
“Ipak treba da ljudi znaju koja su to zanimanja s kojima će lakše doći do posla, a koja su zanimanja, što mi kažemo, za biroe za nezaposlena lica”, dodaje Pupić.
Posebni su troškovi za zdravstveno osiguranje, liječenje, različite naknade biroa. Njihovu vrijednost niko ne može procijeniti. Slična je situacija i u ostalim zemljama regije.
Nezvanične procjene kažu da nezaposleni mladi Hrvatsku godišnje koštaju više stotina miliona eura. A uzmu li se u obzir i troškovi školovanja svake nezaposlene mlade osobe, stvarni troškovi daleko su i veći.
“Dok sjede na časovima unutar ove zgrade, srednjoškolci možda i ne razmišljaju da li će u budućnosti za njih biti mjesta na tržištu rada. Njihovo zaposlenje koštaće puno, ali dugoročno, njihova nezaposlenost koštaće još više”, kaže Džanko.