“Mojih došli za vrijeme rata u Norvešku, iz Ključa, tako da sam tu i odrastao. Studirao u BiH, pa onda u Španiji na master studijima. Sad radim kao savjetnik u državnoj službi za socijalnu pomoć, i zadovoljan sam. Nisam radio izvjestan period po završetku fakulteta, ali barem je posao u struci”, riječi su mladog Dine Islamagića, koji sa sobom nosi iskusnu studentsku priču. U Sarajevo je došao 2013. godine, iz Norveške, prvenstveno zbog fakulteta, ali također zbog toga što je htio, kako kaže, da iskusi šta znači živjeti u BiH, gledajući na sve segmente života. Studirao je na Univerzitetu Sarajevska škola za nauku i tehnologiju / Sarajevo School of Science and Technology sve do 2017. godine, na smjeru političke nauke. Kaže kako bi se, bez dileme, istog trenutka vratio u Bosnu i Hercegovinu, konkretno Sarajevo, ali ga sputava nemogućnost zaposlenja u struci, za koju, kako naglašava, nema nikakvu “vezu”. Master studije upisao je u Barceloni.
“Ima mnogo razloga zašto sam baš to podneblje odabrao.
Prvenstveno, imao sam želju da upišem master program koji se bavi migracijom, i bilo je zaista dosta primamljivih opcija po Evropi: Švedska, Njemačka, Danska, gdje sam također bio primljen. Odlučio sam se za Barcelonu, prvenstveno zbog geografskog položaja pogodnog za proučavanje migrantskog vala iz Afrike, što mi je imponovalo.
Isto tako, lokacija je bila privlačna zbog pogodne klime i drugih faktora što dolaze u sklopu življenja u takvom gradu.”
Dino, što bi mogao reći, izdvojeno našim studentima o sistemu studija u Španiji?
“Kada je u pitanju uređenost/neuređenost sistema u Barceloni, mogu reći da sam podijeljen u svom mišljenju. Fakultet na kojem sam studirao, Pomepeu Fabra University (UPF), je dosta dobro rangiran na svim listama, i zbog toga sam imao velika očekivanja koja su donekle i ispunjena.
Što se tiče pozitivnih stvari, izdvojio bih posebno internacionalni profil Master programa koji sam pohađao. UPF je veoma poznat po tome što veliki broj studenata dolazi iz svakog kraja svijeta, i na tome rade u kontinuitetu, kako bi kreirali jednu internacionalnu i kosmopolitsku atmosferu među studentima.
Ja lično smatram do u takvom okruženju lakše i bolje učim, i da je to definitivno bio najbolji aspekat UPF-a.
Također bih volio spomenuti da su profesori, barem na smjeru za studije migracija, u svijetu poznati. Dakle, imao sam čast redovno slušati predavanja profesora što su povezani sa internacionalnim organizacijama poput UN-a, IOM-a, EU-a i slično. Sa druge strane, bilo je i negativnih stvari. Najviše sam se razočarao u to što, iako je Univerzitet dobro rangiran i profesori poznati, organizacija univerziteta je bila prilično loša. Dakle, specifično u vezi studentske službe jeste da su jedva progovorili engleski, a ono malo španjolskog što znam nisu htjeli ni čuti jer im je katalonski nacionalizam na prvom mjestu. I kad sam već kod tog nacionalizma, mislio sam malo pobjeći od onog našeg balkanskog “mi i oni”, ali došao sam na mjesto gdje toga čak ima i više nego kod nas u Bosni, vjerovala ili ne.”
Studentski život, troškovi, mogućnosti zaposlenja i slično, kakve mogućnosti nude?
“Barcelona je za studente, što se tiče socijalnog aspekta života, vrhunski grad. Ima se gdje izaći, plaža je u blizini, parkovi su uvijek puni i atmosfera je generalno opuštena. Postoje mnogobrojni studenski klubovi, i jedan od tih klubova je organizovao putovanja po Španiji jednom sedmično – tu sam često učestvovao i preporučujem.
Životni standard za običnog studenta je veoma visok. Nemam neke tačne podatke o prosječnim platama, ali znam da je Barcelona, kao grad svake godine sve skuplji zbog broja stranaca koji doseljavaju. U svakom slučaju bilo mi je mnogo skuplje nego u Bosni, i bilo mi se teško navići ispočetka.
Troškovi variraju naravno od osobe do osobe, kako ko želi živjeti. Ali ja sam zaista probao što jeftinije proći. To znači da sam živio u stanu sa još tri cimera, i plaćao sam malu sobicu 400 eura mjesečno. I to sam predobro prošao koliko su drugi dali za isto. Ne znam koliko kvadrata je bila soba, ali sam imao prostora za krevet, ormar i mali pult, i onda jedva da se krećem između”, kroz smijeh je rekao Islamagić.
Kakvi su tvoji zaključci o standardu prehranjivanja i životnih potrepština?
“Što se tiče hrane, skupo je vani jesti zbog turista, ali može se naći neki jeftini kineski restoran ponegdje. Isto tako, u supermarketima je moguće proći prilično jeftino, čak ponekad jeftinije nego u BiH. Ali sve u svemu, smatram da je skup studentski grad.”
Na koji način si se ti nosio s takvim standardom i kakve su mogućnosti zaposlenja?
“Dok sam studirao, imao sam sreću da sam primao stipendije i druga sredstva za finansiranja studenata iz Norveške, u kojoj sam rođen, tako da nisam trebao raditi dok sam boravio u Barceloni. Naime, imam mnogo prijatelja koji su radili pored fakulteta. To su bili poslovi, sve od konobara do promotera, tzv. night clubs na plaži, ili instrukcije engleskog jezika. A plata je možda pokrivala rentu za stan. Uglavnom, može se nešto naći ako je volja dovoljno jaka.
Ovdje mogu još dodati da sam radio praksu, ali je neplaćeno bilo. Tako da donekle i jesam radio.”
Je li fakultet igrao presudnu ulogu u tvom konačnom zaposlenju?
“Iako u budućnosti imam cilj da radim nešto striktno vezano za migracije, na ovom sadašnjem poslu nadovezujem se na to do neke mjere i stječem bitno iskustvo. Mogu i reći da mi je fakultet pomogao, jer je glavna kriterija bila završen fakultet u srodnosti sa poslom koji se nudi”, zadovoljni Islamagić.