Najveća prednost je čitanje iz konteksta. Za razliku od, na primjer, slavenskih jezika, japanski jezik nema množinu (mada se može napraviti, ali nije praktično), rodove, deklinacije i konjugacije, već se sve to čita iz konteksta. Samim ovim jezik je lakši za 70%. Osnova jezika su partikule, ekvivalent padeža, a ima ih sedam. Čak nisu ni komplikovane za zapamtiti, jer su po morfologiji slogovi, mada je jedna sastavljena od dva sloga.
Druga prednost se nalazi u jednoj mani, a to su komplikovani znakovi. Iako izgledaju komplikovano, mnogi se sastoji od manjih, jednostavnijih znakova, koji imaju drugo značenje, ali učenjem asocijacijama ovo postaje zanimljivo. Također, mnogi znakovi se razlikuju samo za crticu, tako da “usput” možete učiti znakove.
Treća prednost je zvučnost jezika. Čim se sastoji uglavnom od slogova, ne možete naći primjer u kojem su tri ili četiri suglasnika zajedno jedan do drugog.
Najveća mana je definitivno pismo. Japanski jezik ima tri pisma: hiragana (riječi japanskog porijekla), katakana (riječi stranog porijekla npr. hotel, tenis itd.) i kandži (znakovi preuzeti iz kineskog alfabeta). Prva dva imaju po 48 znakova, a treći originalno više od 10 hiljada, mada Japanci koriste oko 6 hiljada. Hiragana i katakana se većinom sastoje od slogova (42), samoglasnika (5) i suglasnika (1). Ko savlada barem prva dva, ostatak je mačiji kašalj. Kinesko pismo je najbolje učiti sukcesivno.
Druga mana u učenju ovog jezika je nemogućnost pravljenja spone između njegovih riječi i riječi, na primjer, europskog porijekla. Samim time na početku morate napamet učiti, ali tokom vremena možete uočiti logičku poveznicu između riječi unutar jezika i samim time olakšati učenje.
Treća, malo čudna mana je brojanje. Na primjer, prilikom brojanja u bosanskom jeziku, koristimo broj i tu imenicu. Međutim, u tom jeziku, pored broja i imenice, mora se staviti “brojač” koji se razlikuje od skupine do skupine riječi. Tako, na primjer, brojač za pljosnate predmete (karte, papire, ulaznice) je MAI, dok je za male životinje HIKI, za opremu, mašine i uređaje DAI itd.
Osobina, koja može biti prednost i mana, u zavisnosti od onoga ko uči, je položaj riječi u rečenici. Kao i kod bosanskog jezika, može se izostaviti subjekat, dosta je fleksibilna, ali predikat uvijek mora biti na zadnjem mjestu, kao u latinskom jeziku i mnogih zavisnosloženih rečenica njemačkog jezika. Vremena se dobijaju dodavanjem nastavka na glagol, ne prije glagola.
(Faruk Šehić / STUDOMAT.ba)