Tina Lončar za Fashion.hr napisala je zanimljiv osvrt o sindromu koji je poharao korporativnu milenijsku generaciju, a u nastavku prenosimo jedan dio njenog teksta.
Ekonomski teoretičar John Maynard Keynes tridesetih je godina prošlog stoljeća predviđao kako ćemo uskoro (a uskoro je sada!), zbog rapidnog napretka tehnologije i reorganizacije rada, morati raditi svega 3 sata dnevno istovremeno postižući isti efekat.
Ali, to se nije dogodilo! Dogodilo se nešto sasvim suprotno. Milenijska se generacija negdje putem zatrovala otrovom zauzetosti koji je poput epidemije poharao korporativni svijet. Svi samo rade, rade, rade i rade pa onda još malo rade. Ostavljaju prekovremene sate na pregrijanom uredskom stolcu jedući nezdravi brzinski ručak iznad tastature stalno gledajući ekran svog mobitela koji svako malo zatitra dopremajući u prebukirani raspored još jedan novi zadatak.
Konstantna dostupnost prokletstvo je tehnologije zbog koje imamo osjećaj da radimo bez stajanja. Ali, ma koliko prezirali svoju zauzetost toliko i guštamo u njoj’.
Ponekad stvaran, a ponekad posve izrežiran radi imidža, dojam zauzetosti odašilje svijetu poruku da smo važni, uspješni, ambiciozni i nezamjenjivi. Biti zauzet jedan je od najjačih statusnih simbola današnjice. Biti zauzet znači biti neko. Znači biti Supermen bez čijih bi se moći i konstantnog angažmana sve raspalo i pretvorilo u pepeo!
Sori što moram razbiti balončić u kojem obitava tvoja bitnost Supermene, ali ako ne radiš kao hirurg koji mora biti dostupan u ponoć jer će možda morati presaditi donorsko srce iz Švicarske teško bolesno četverogodišnjaku – vjerovatno ne radiš ništa što ne može pričekati sutrašnji radni dan.
Ali, prije nego što postavimo dijagnozu, ipak moramo napraviti svojevrsnu razliku. Ekipa koja radi dva posla zarađujući minimalac i navečer se sruši u krevet jedva skidajući cipele sa stopala nikada ne govori da je zauzeta, već eventualno da je mrtva umorna. Zauzetost je sindrom od kojeg boluju oni koji nose bijele ovratnike, a najgore od svega je što im se to, oh, tako jako sviđa.
Kreativne su industrije posebno inficirane ovim tipom patologije. Radno je vrijeme jako teško definisati, a zbog nesigurnosti radnih mjesta stvara se nepodnošljiv pritisak da moraš ulagati nadljudske napore kako bi dokazao da zaslužuješ sjediti u tom stolcu ispred kojeg stoji čitav red pretendenata koji preklinju za priliku.
Stoga, onaj kancelarijski miš koji dolazi na posao prvi i odlazi zadnji doima se vrijednim i lojalnim članom radne zajednice koji je, sportskim žargonom, spreman ostaviti srce na terenu. U suprotnosti, njegove kolege koje par minuta prije četiri gase laptope, pakuju stvari i daju petama vjetra doživljavaju se bahatima, lijenima i ne previše ambicioznima, premda su možda i produktivniji od dečka koji svaki dan kilavo rasteže svoje dnevne zadatke do 10 navečer.
To, jasno, ne vrijedi za one poslove koji su plaćeni po satu jer tada vrijeme znači novac. Ali, na pozicijama gdje vrijede fiksne plaće koje se najčešće definišu za 8 radnih sati, gomilanje prekovremenih samo znači da ćeš na kraju mjeseca, kad sve zbrojiš i oduzmeš, izračunati da zarađuješ (koliko?) po satu.
U ovom periodu kapitalističke historije, kada Švedska skraćuje radno vrijeme na 6 sati jer su temeljitom analizom zaključili kako je to dovoljno za održavanje produktivnosti, mi radimo sve više i više. U većini zemalja razvijenog zapada ostajanje na poslu nakon završetka radnog vremena znači ili da si prespor, ili da zabušavaš pa moraš nadoknađivati ili pak da količina posla nije pravedno raspodijeljena. Ali, mi to ne gledamo kao problem, mi to gledamo kao amblem časti.
Naši poslovi odavno su prestali biti samo poslovi. Naši poslovi dio su našeg imidža, a danas je baš sve imidž. Takmičimo se ko je podnio veću žrtvu i ko je dao više, noseći taj pehar s ponosom i nabijajući ga drugima na nos kako bi i oni uvidjeli koliko si važan. Činjenica je da ustvari nikoga nije previše briga, a mi opsjednuti predodžbom sebe trošimo svoje dane bacajući ih u nepovrat.’