– Bilo je to za Božić 2008. godine. Sjedili smo za stolom i netko me zamolio da dodam čašu. Odjednom sam shvatila da je ne mogu pronaći, jednostavno nisam je vidjela, prisjetila se Nataša Arsenović (20). Problem s vidom otkriven je iznenada, jer do tog januaskog dana nije imala nikakvih poteškoća.
Roditelji su je već sljedećeg dana odveli oftalmologu, koji im je priopćio da nagli gubitak vida nije posljedica njegovog slabljenja, već tumora na mozgu koji je pritisnuo očni živac. Nataša je hitno otputovala za Beograd gdje je operisana u Sveučilišnoj dječjoj bolnici. Dobra vijest bila je da se radilo o benignom tumoru, no loša strana priče odnosila se na vid koji je, zbog pritiska i infekcije koja se nedugo potom pojavila, nepovratno oštećen, prenosi mojfaks.com.
Nakon muzičke škole – fizioterapija
Zahvaljujući velikom razumijevanju u školi koju je dotad pohađala, Nataša je dobila ocjene za drugo polugodište trećeg razreda, a potom se iz rodnog Doboja prebacila u Zavod za slabovida i slijepa lica u Derventi. Tu je za samo mjesec dana naučila Brailleovo pismo, upisala glazbenu školu, odsjek za klavir, a poslije osnovne škole opredijelila se za fizioterapiju u jednoj srednjoj medicinskoj školi.
A onda je, prije tri godine, u Dnevnom centru Fondacije za osobe s invaliditetom upoznala lončara svjetskoga glasa Draga Hadnanovića, koji joj je, zapazivši da ima jake ruke i spretne prste, predložio da pokuša raditi na lončarskome kolu. Ovo je djelovalo kao nemoguća misija jer je to težak zadatak čak i onima savršenog vida. Dok se okreće, kolo jednostavno bježi pod rukama, potrebno je mnogo snage i vještine da bi ga se obuzdalo, ali Nataša je bila uporna. I uspjela je. Savladala je kompleksne tehnike i na njenom lončarskome kolu počele su se rađati prelijepe vaze i ćupovi. I tako je ona danas jedina osoba na svijetu koja bez osjeta vida radi na lončarskome kolu.
– Znala sam da nema takvih studenata, ali sam željela pokušati.
– Kad sam odlučila školovanje nastaviti na Odsjeku za medicinsku rehabilitaciju na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu, čak i moji roditelji, koji najviše vjeruju u mene, bili su skeptični. Sasvim je jasno da je slijepoj osobi teško pratiti nastavu na takvim studijima, o polaganju ispita da i ne govorim, znali smo da na medicini nema takvih studenata, ali htjela sam barem pokušati, kaže Nataša.
Za prijemni ispit spremala se punih godinu dana, materijal za učenje reproduciran joj je pomoću govornog programa, a sav trud se na kraju isplatio. Danas je ona jedini slijepi student u povijesti Medicinskog fakulteta u Novom Sadu. Tako je ova odlučna, vedra djevojka na dobrom putu da ostvari sve o čemu je maštala – postane diplomirani fizioterapeut i u slobodno vrijeme izražava svoju kreativnost oblikujući glinu. Vrijedno uči, a na raspolaganju su joj zvučne knjige i udžbenici na ‘brajici’, kao i osobna asistentica s kojom provodi osam sati dnevno.
(STUDOMAT.ba)