Ovih dana se digla neviđena medijska pompa oko plakata koji su osvanuli u nekoliko gradova Bosne i Hercegovine, s likom Ujaka Sama koji poručuje: “Ti si kriv, ako ti je sve krivo!” Radi se, kao što je šira javnost imala prilike saznati, o kampanji u organizaciji Hrvatskog studentskog politološkog foruma, kojim su željeli podići svijest mladih o važnosti aktivizma i uključivanja u kreiranje društveno-političkih tokova.
Piše: Maja Mirković
Ova kampanja nas je samo podsjetila na nešto čega smo mi dugo vremena svjesni, a što smo svi prihvatili kao dio svakodnevnice i samo sliježemo ramenima na to. Činjenica je, nešto je trulo u državi Bosni, da parafraziram Hamleta. I smrdi. Užasno smrdi.
Ne zalazeći ovaj put u sferu problematike državnog ustroja BiH (to je zasebno pitanje, koje, uostalom, i nije tematika portala STUDOMAT.ba), potrebno je prisjetiti se nekih, već notornih činjenica, poput hiperprodukcije kadrova s jedne strane, te ogromne stope nezaposlenosti mladih ljudi, s druge strane. Sve nam to govori da su u ovom sistemu promjene više nego nužne. One su od vitalnog značaja.
Također, treba se prisjetiti da je omiljena parola svih političara (kako stranih, tako i domaćih) ona čuvena: “Na mladima ostaje svijet!” Sudeći po viđenom, bojim se da ta budućnost nije baš svjetla. Mi mladi, koji smo navodno budućnost, crème de la crème akademske zajednice, umjesto da se borimo za izgradnju države u kojoj će svi imati jednake prilike i gdje jednakost neće biti samo deklarativna, već osnovni postulat življenja – tako smo letargični, tako je u nama malo života, tako nam je malo potrebno da budemo zadovoljni, što smatram pogrešnim.
Imamo oči, uši i usta. Oči da vidimo šta se dešava. Uši da čujemo nezadovoljstvo ljudi oko sebe. Usta da kažemo šta želimo.
Pravi problem leži u pasivnosti društva – u činjenici da je status quo jedina realnost koju poznajemo zadnjih 20 godina. No, za to smo uvelike krivi mi sami. Zarobljeni u bespuću nelogičnosti, djelujemo po principu “dva koraka naprijed, pet koraka nazad”. No, sad smo naprosto došli do tačke kada se više ne može dalje ovako. I tada na scenu stupaju mladi – jedna nova generacija, svjesna značaja izgradnje jedinstvenog društva, ravnopravnih i jednakih građana.
Trebamo se prisjetiti legendarne 1968. godine, i studentskih revolucija, koje su poput požara zapalile Europu. Trebamo shvatiti da se ključ za promjene nalazi u našim rukama. Mi mladi smo ti koji trebaju iznijeti val promjena u BiH, oni koji trebaju kreirati državu za nas sve, za pokoljenja koja tek trebaju doći. Najvažnije u ovom trenutku je da prevladamo barijere koje nas dijele, da se osvijestimo, da podignemo svoj glas, glas za promjene, za bolje sutra.
U situaciji u kakvoj se BiH danas nalazi, nekad nam se čini da nikad nećemo ugledati svjetlo na kraju tunela. No važno je znati da ponekad, jedan iskren glas može nadjačati cijelu rulju. I tada kreće nezaustavljivi val promjena, čiji pokretač moramo biti MI, da dokažemo da krilatica “na mladima ostaje svijet“ nije tek isprazna floskula, već realnost. Za kraj, prisjetimo se lapidarnih riječi teoretičara kaosa: “Oluju može izazvati i leptir!”
Napomena: Tekstovi objavljeni u rubrici “kolumne” odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala STUDOMAT.ba.
(STUDOMAT.ba)