Činjenice da je bila sarajevski student s prosjekom ocjena 10,0 i aktivno sudjelovala u mnogobrojnim projektima, s ciljem rješavanja problema u lokalnoj zajednici, osigurale su joj poziciju potpredsjednice AIESEC-a Velike Britanije. Ilma Vam donosi informacije iz prve ruke o engleskom životu i mnoštvo savjeta koje možete odmah primijeniti i unaprijediti vlastiti i profesionalni razvoj.


Činjenice da je bila sarajevski student s prosjekom ocjena 10,0 i aktivno sudjelovala u mnogobrojnim projektima, s ciljem rješavanja problema u lokalnoj zajednici, osigurale su joj poziciju potpredsjednice AIESEC-a Velike Britanije. Ilma Vam donosi informacije iz “prve ruke” o engleskom životu i mnoštvo savjeta koje možete odmah primijeniti i unaprijediti vlastiti i profesionalni razvoj.

Razgovarala: Merdina Alispahić, STUDOMAT.ba

Smatraš li svoj trenutni rad i boravak u Londonu najvećim dosadašnjim uspjehom u životu?

Moj trenutni rad i boravak u Londonu ne smatram svojim najvećim dosadašnjim uspjehom. To što sam ostala aktivna i angažirana u okolini koja potiče pasivnost smatram svojim uspjehom. To što poštujem sve ljude, bez obzira na njihovu rasu, rod, seksualnu opredijeljenost, nacionalnost i ostale “podjelne karakteristike” u okolini koja potiče mržnju drugog i drugačijeg smatram svojim uspjehom. To što je svijet moja domovina, a svi ljudi moja porodica u okolini koja potiče slijepi patriotizam koji graniči (ili prelazi u) nacionalizam smatram svojim uspjehom. To što prilikom biranja partnera nisam ni pomislila na njegovu religiju u okolini gdje je prvo pitanje “a čiji je on” kako bi se ustanovila religijska pripadnost na osnovu imena i prezimena smatram svojim uspjehom. To što vjerujem da mogu da promijenim svijet, a odrasla sam u okolini gdje je prvi odgovor na to “šta ćeš ti” smatram svojim uspjehom.

Kada si prvi put pomislila na život izvan BiH i šta misliš da je bilo ključno zbog čega si upravo ti dobila priliku obavljati funkciju potpredsjednice AIESEC-a Velike Britanije?

O profesionalnom razvitku van Bosne i Hercegovine, kao i putovanjima širom svijeta, sam počela razmišljati vrlo rano. Već u osnovnoj školi sam sanjarila kako ću u budućnosti živjeti u više svjetskih gradova. U srednjoj školi sam o ovome počela ozbiljnije razmišljati, pa sam se krajem svog srednjoškolskog obrazovanja prijavila za stipendiju za studiranje u Češkoj Republici. Bila sam jedna od četiri srednjoškolca iz BiH koji su dobili priliku da tamo studiraju, a tokom školovanja bi nam bili pokriveni svi troškovi. Istu stipendiju sam tada odbila, jer u svojoj nezrelosti nisam razumjela pojam patriotizma, i da nužno ne radiš dobro svojoj zemlji ako isključivo u istoj ostaješ slijepo i bez istinskog shvatanja zašto. Tokom studija sam shvatila da svoj profesionalni napredak vidim izvan Bosne i Hercegovine. Vrlo bitno, ne zato što mislim da ne bih mogla pronaći posao u BiH – jer vjerujem da bih – već jednostavno jer volim biti u okruženju koje je dinamično i koje me izaziva na razne načine, što je nešto što trenutno ne mogu pronaći u BiH. Mislim da je moj pokretački i poduzetnički stav bio presudan faktor pri odluci da ja dobijem ovu poziciju naspram ostalih kandidata. To što sam imala mnogo iskustva nije mnogo značilo jer su svi ostali kandidati također imali zavidno iskustvo.

Pored tvog učešća u radu mnogih nevladinih organizacija u Sarajevu, tokom svog studija si se isticala i po izuzetnim rezultatima na fakultetu. Kako si uspjela uskladiti sve svoje obaveze i šta je za tebe predstavljalo najveću pokretačku motivaciju?

Moja najveća pokretačka motivacija je vjerovanje da pojedinac može da uradi mnogo, te me je to motiviralo da djelujem na svoju okolinu kroz aktivnosti koje su me najviše interesovale. Što se tiče usklađivanja obaveza, to je vrlo rijetko bio problem. Iako sam u jednom periodu prošle godine istovremeno bila u Izvršnom odboru AIESEC-a BiH na čemu sam radila bar 4-5 sati dnevno, stažirala 4 sata dnevno, bila na fakultetu 5 sati, a ostatak vremena provodila u tramvaju između različitih lokacija čitajući ili odgovarajući na mailove – mislim da je moderna glorifikacija zauzetosti nepotrebna. Svaku od tih obaveza sam sama birala, pa čak i stepen posvećenosti istim, stoga sam uvijek mislila da su razgovori o mojoj ili nečijoj zauzetosti tu radi uveličavanja vlastitog ega. Moj savjet za usklađivanje obaveza bi bio: uvijek znaj zašto radiš bilo šta što radiš (kada obaveze “pritisnu” treba se prisjetiti svrhe istih). Okruži se ljudima koji te motivišu da postigneš više i da budeš bolji. Iako sam u biti vrlo organizovana osoba, svi planeri, to-do liste, markeri i kalendari ne mogu zamijeniti pozitivnost osoba kojim se okružiš, te podsjećanje na svrhu i cilj.

Po čemu se to najviše razlikuju bosanskohercegovački studenti od engleskih, te šta bismo trebali naučiti od njih kako bismo pokrenuli pozitivne promjene u državi?

Mnoge osobine razlikuju engleske i bosanskohercegovačke studente. Jedan od većih šokova mi je bila razlika u poimanju fakultetskog obrazovanja. Naši studenti su većinom razočarani radom obrazovnih institucija i bh. studentskim standardom, stoga je mnogim mojim prijateljima i poznanicima (aktivistima i volonterima) njihov vannastavni angažman bio veći prioritet od fakulteta u mnogo slučajeva. Poznajem veliki broj ljudi koji tvrde da su u AIESEC-u u BiH (organizaciji u kojoj sam bila najaktivnija tokom četiri godine studija) naučili više nego na sve tri ili četiri godine fakulteta. Nasuprot toga, većini studenata u Velikoj Britaniji fakultet je prioritet. Pretpostavljam da su razlozi mnogobrojni: činjenica da su fakulteti neki od najkvalitetnijih u svijetu, stoga nevladin sektor nije tu da zamijeni fakultet – već dopuni. Također, moguće je da je fakultet prioritet zbog činjenice da je isti vrlo skup za pohađanje. Čak i uzimajući u obzir razliku u životnom standardu i kvalitetu, obrazovanje u BiH je vrlo jeftino naspram obrazovanja Velikoj Britaniji. Mislim da su studenti u Velikoj Britaniji time ponukani da obrazovanje shvate ozbiljnije. Međutim, jedna odlika bh. studenata (bar aktivnih mladih ljudi) mi se mnogo dopada, a istu ne primjećujem kod dosta studenata u Velikoj Britaniji: snalažljivost i zahvalnost. Upravo zbog razlike u društvenoj i ekonomskoj pozadini, mnogo puta sam primijetila da studenti u Velikoj Britaniji ne znaju kako najbolje da iskoriste samu privilegiju studiranja na vrhunskim svjetskim univerzitetima okruženi morem prilika. Ne vjerujem da smo bolji ili gori jer je nas, kao što bi narod rekao, “nevolja natjerala”, da znamo cijeniti kada nešto imamo – jer uglavnom nemamo. Većina njih to nije iskusila, pa ni ne zna da cijeni prilike i mogućnosti. Postoji još mnogo razlika, no u cilju da budem što kraća pomenut ću nešto što mislim da bi trebali naučiti da pokrenemo pozitivne promjene u državi: za sedam mjeseci ovdje skoro nikako nisam razgovarala s bilo kim o drugim ljudima, niti se žalila na bilo što. Iako nisam osoba koja je isto dosta radila u BiH, mladi ljudi u Velikoj Britaniji jednostavno ne troše energiju na žaljenje ili bavljenje “tuđim poslom” – što je predivna karakteristika koja je doprinijela ne samo mom duševnom miru, već i energiji da se bavim drugim stvarima. Vjerujem da kada bi došlo do slične promjene mentaliteta od “priče” ka “akciji”, mnogo bi brže i lakše došli do preokreta u BiH.

Da li ti je ovo iskustvo pomoglo da odlučiš čime se zaista želiš baviti u budućnosti? Da li međunarodni odnosi ostaju tvoj konačni životni poziv kojim se želiš baviti?

Ovo mi je iskustvo definitivno pomoglo da bolje razumijem svoje vrijednosti, ciljeve i ambicije. Još uvijek nisam sigurna čime se želim baviti i da li će to biti u polju međunarodnih odnosa. No, shvatila sam da to nije toliko ni bitno. Znam s kakvim ljudima želim da radim, znam na kojim društvenim problemima želim da radim i znam kakva kompanija/ organizacija treba da bude da bih ja u istoj mogla da radim duži vremenski period. Potvrdila sam svoje mišljenje da su iskustva i putovanja najveća bogatstva. U posljednjih sedam mjeseci kako živim u Londonu, profesionalno i lično sam se razvila intenzitetom za koji mislim da bi mi trebalo dvije ili tri godine u BiH – jednostavno zbog činjenice da se moraš navići na novi način življenja, komuniciranja, rada, okružen si ljudima iz mnogo kultura na svakodnevnoj bazi, te su tvoje vrijednosti, ciljevi i mišljenja izazvani skoro pa svakodnevno.

(Merdina Alispahić, STUDOMAT.ba)