Dvije trećine Amerikanaca više ne vjeruje da san o zemlji mogućnosti i sretnih ljudi još uvijek postoji.


Na predizborima za kandidate za predsjednika SAD-a republikanski hodajući skandal Donald Trump nekoliko puta je rekao da je “američki san mrtav”, dok je praktično socijaldemokratski kandidat iz redova demokrata Bernie Sanders izjavio da je “američki san postao noćna mora za većinu”. I jedan i drugi pozvali su se na sve veće klasno raslojavanje u SAD-u.

Odakle uopšte izraz, šta tačno označava i kakvo je objektivno stanje s američkim snom objasnio je je magazin Ozy. Vrijednosti u koje se zaklinjalo američko društvo postojale su puno prije nego što je slogan nastao. Amerikanci su se izjašnjavali kao spremni na ideale slobode, požrtvovnosti i prilika za napredak. Konačno, historičar James Truslow Adams bio je taj koji je u svom djelu iz 1931. “Ep o Americi” opisao “san o zemlji u kojoj bi život bio bolji, bogatiji i ispunjeniji za svakog, s mogućnostima za napredak za svakog u skladu s mogućnostima i postignućima”. Izraz je posebno postao popularan sredinom 20. vijeka u vremenima intenzivnog privrednog rasta. Ali, bilo je tu još nešto što se ticalo puke ljudske psihologije.

U 1930-ima većina revolucionarnih izuma iz 19. stoljeća došla je do bitnog dijela domaćinstva; telefon, električna energija, tekuća voda u svakom domu, motorna vozila. Zatim je uslijedio Rooseveltov “New Deal”, zatim i Drugi svjetski rat, kroz koje se ekonomija SAD-a izmijenila u smjeru onoga što se naziva “rogom izobilja kuća, automobila i aparata”.

Pravo na život, slobodu i želju za srećom, odjednom je uključivalo i kuću s dvije garaže te visoko obrazovanje. Američki san kao kolektivna mantra, nacionalni ideološki konsenzus, naravno da je cvjetao, ali u 1970-ima razvoj se počeo zaustavljati, i to ne zbog, kako smatraju neki ekonomisti, naglog izostanka inovativnosti, nego zato što je siromašnijih 90 posto stanovništva dosegnulo više manje onaj nivo koju danas smatramo modernim standardom.

Praktično sav ekonomski rast SAD-a do danas više se nije ravnomjerno distribuisao, nego je vodio do raslojavanja. A ljudi nisu baš toliko glupi da ne bi bili svjesni kad polako postaju gladni ili da obolijevaju, a ne mogu se liječiti. Danas dvije trećine Amerikanaca više zaista ne vjeruju u američki san. Paradoksalno, ali istovremeno isti toliki postotak Amerikanaca smatra da će tokom života taj san ipak dostići.

(AKTA)