Foto: Reuters/Al Jazeera
Foto: Reuters/Al Jazeera

Opravdanja tipa ‘ne mogu’ i ‘ne znam’ su neprihvatljiva za one koji su nekada mijenjali i rušili vlade.

Piše: Admir Fazlagić (Skoplje), Al Jazeera Balkans

Mnogo puta sam čuo jednu staru mudru izreku koja kaže da kada neko nešto želi, on učini sve da to ostvari, a kada želja nije toliko velika, onda nađe milion opravdanja. I istina je.

Analiziram mlade ljude, studente, one čiji se glas nekada slušao “nadaleko i naširoko”, čija je riječ imala težinu i vrijednost. Gdje su se to izgubili oni koji bi trebali biti najglasniji? Kome su to predali epitet generatora društva i zašto?

Ovo su samo neka od mnogobrojnih pitanja koja sebi postavim svakog dana, iznenađen studentskom indiferentnošću i servilnošću. Prosto smo zanijemili. Nema nas.

Studentski aktivizam svodi se na humanitarne akcije, što i nije loše, ali je zabrinjavajuće da su studenti svoju nekadašnju ulogu generatora zamijenili ulogom političkih poltrona. Ovakvo stanje vlada već godinama.

Kada padnu kritike na račun studenata, oni se brane time da je ekonomska kriza učinila svoje, da su materijalni interesi i egzistencija prioritet i kako su svi pokušaji i razgovori o povratku časti nekada najponosnijeg čina mladog čovjeka sizifovski poduhvat.

Aspiracije završavaju u diskoteci

U ovoj konstataciji ima dosta istine, ali ne može se cjelovito prihvatiti.

Studenti pretenduju biti intelektualci, ljudi koji bi sutra trebali brinuti i raditi na mnogim društveno odgovornim pozicijama, trebaju biti energični, entuzijastični, kreativni i stabilni ljudi zdravog uma i razuma. Opravdanjima tipa ‘ne mogu’ i ‘ne znam’ zato nema mjesta za one koji su nekada mijenjali i rušili vlade, bili na strani građana, pravde, istine, budućnosti i boljeg sutra.

Zanimljivo je i to da se danas studentske aspiracije završavaju u prvoj diskoteci na ćošku ulice. I sve ostane na nekoliko izgovorenih riječi, velikoj količini alkohola i pjesme žanra koji ne priliči onima koji su nekada bili avangarda.

Dok djela najistaknutijih književnika sakupljaju prašinu na univerzitetskim bibliotekama, mi slobodno vrijeme provodimo u kladionicama, na socijalnim mrežama ili mjerimo ulice.

Stadij očaja

Nerealno bi bilo kada bi se reklo da se samo žalimo, a ne radimo bilo šta da se promijeni. Ipak ti napori su samo kap u moru, jer je njihov efekat minoran.

Dok neznatan broj ljudi radi na afirmaciji i rješavanju problema društva, većina čeka da to neko drugi pokrene i promijeni.

Polako, dovodimo sebe do stadija očaja, pa neslučajno, kao odraz toga, umjesto biznis inkubatora, studentskih klubova, te raznih studentskih organizacija, sve je više kladionica gdje je kocentrisana većina raje, tamo gdje se ostavljaju posljednje pare i gdje nada posljednja umire.

Umjesto da okrivimo bilo koga za ovako naizgled bezizlazno stanje, pokušajmo što više poraditi na nama samima. Danas, kada je znanje najbolje oružje moramo ga posjedovati i krenuti u pohod. Što ga više posjedujemo, moćniji smo.

Ne trebamo, ne moramo i ne smijemo čekati bilo šta od bilo koga. Krajnje je vrijeme da shvatimo kako šanse ne trebamo čekati. Šanse se stvaraju i koriste.

A ako nećemo sada, kada ćemo?

(Admir Fazlagić, Al Jazeera Balkans)