Razgovarala: Karla Gardavski, STUDOMAT.ba
Mucanje se smatra poremećajem govora kod kojeg je normalan tijek govora poremećen čestim pauzama, produljivanjem i ponavljanjem slogova ili riječi. Nerijetko su takve situacije popraćene drhtanjem usana i čeljusti, znojenjem, treptanjem ili pak nekom drugom nekontroliranom radnjom koju osoba koja muca radi, dok pokušava izgovoriti riječ. Većina se oblika mucanja javlja u ranom djetinjstvu, kada djeca razvijaju svoje govorne vještine, ali to nije nužno tako. Iako rijetko, mucanje se može javiti i u odrasloj dobi, iznenadno, te je tada riječ o neurogenom ili psihogenom obliku. Premda za mucanje ne postoji univerzalan lijek, ono se može ublažiti i naučiti kontrolirati. Aristotel, Ezop, Marilyn Monroe, Bruce Willis, George Washington i Meša Selimović samo su neke od poznatih osoba koje ova govorna mana nije spriječila u uspjehu.
U nastavku pročitajte priču mladog Filipa Jandrića koji je zahvaljujući vlastitoj upornosti uspio pobijediti problem koji ga prati od djetinjstva.
Kada si počeo mucati?
Počeo sam mucati s četiri ili pet godina, ne sjećam se baš najbolje. U osnovnoj sam školi išao kod logopeda, ali mi nije baš pomogao.
S obzirom na to da je mucanje nastupilo rano, u djetinjstvu, kako si se nosio s njime?
Moram priznati da sam se nosio jako dobro. Zapravo sam mucao samo prilikom javnog govora, a u društvu to nije bilo izraženo. U školi je ekipa bila dobra, prihvatili su me i nisu to smatrali nekim velikim nedostatkom.
Jesi li imao problema s učenjem, strah od javnog nastupa ili općenito govora?
Najviše problema sam imao prilikom usmenog odgovaranja u osnovnoj, a kasnije i u srednjoj školi. Često sam izbjegavao prezentacije ili se zadovoljio puno nižom ocjenom od zaslužene.
S tvog gledišta, kako na mucanje reagira okolina? Jesu li ljudi dovoljno informirani o ovoj teškoći?
Mucanje je okolini simpatično i osobno nisam nailazio na negativne komentare. Ljudi ga ne smatraju velikim problemom, samo mi, koji se s njim suočavamo, znamo kakav je to osjećaj i što nam on predstavlja. Mislim da je javnost slabo informirana i da bi se mucanju trebala pridavati veća važnost.
Nedavno si bio u Varaždinu, na terapiji govora u najopremljenijem logopedskom centru na ovim prostorima. Kako si se odlučio na taj korak? Podijeli s nama svoje iskustvo.
Za Varaždin i VaLMod program sam saznao preko interneta i odmah se prijavio. 12 dana sam proveo tamo i svaki se dan radilo od 7 sati ujutro do 22 sata navečer. Učili smo tehnike disanja, pravilnog govora, tehnike opuštanja i brain gym. Također smo radili i na samopouzdanju, kako bi mucanje nestalo. Disanje treba biti dublje, sporije i treba disati iz stomaka, odnosno koristiti takozvani ezofagealni govor. Imali smo telefonsku terapiju, meni osobno najzanimljiviju. Najprije smo se međusobno zvali, a kasnije smo razgovarali i s bivšim pacijentima koji su s nama izmijenili iskustva. Drugi tjedan terapije smo zaustavljali prolaznike postavljajući im neka pitanja, kao npr. gdje se nalazi glavni trg. Svaki smo dan prezentirali školsko ili fakultetsko gradivo pred cijelom grupom. Kod osoba koje mucaju zanimljivo je da imaju problem s motorikom i koordinacijom pa smo radili i na tome, stajali smo na balansnoj ploči i radili vježbe s lopticama. Bilo je naporno pratiti taj tempo svaki dan, ali se isplatilo.
Kako se sada osjećaš, je li terapija bila korisna? Vjerojatno sada imaš manji pritisak kada govoriš. Imaš li više samopouzdanja?
Iz Varaždina sam se vratio psihički jači i opušteniji. Vratilo mi se samopouzdanje i ono najbitnije, mucanje sam potpuno kontrolirao. Naravno, poslije dolaska slijedi najveća borba jer moram prolaziti kroz niz stresnih situacija. Trebam nastaviti vježbati kako bih bio što sigurniji u sebe.
Budući da si student, vjerujem da ti sada manje problema predstavljaju usmeni ispiti. Imaš li neki savjet za one koji mucaju?
I sada osjećam mali strah kada trebam započeti razgovor, ali je puno lakše jer se znam savladati i izvući iz teške situacije. Osobama koje mucaju savjetujem da se ne srame toga i da uvijek misle pozitivno. Vježba i trud su ključ uspjeha. Nadam se da će moja priča pomoći drugima i potaknuti ih da se pokrenu, ako već nisu.
(Karla Gardavski / STUDOMAT.ba)