Upoznajte Kerima Sefera, studenta novinarstva, autora romana i dva kratkometražna filma

Kerim Sefer otkriva za STUDOMAT kako je nastala ideja za njegovu knjigu, kao i svoja iskustva sa studiranjem na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.


Kerim Sefer rođen je 1998. godine u Travniku, gdje završava osnovnu školu i Elči Ibrahim-pašinu medresu. Diplomirao je na Odsjeku komunikologije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, a obrazovanje je nastavio na master ciklusu studija. Autor je naučnofantastičnog romana „Prokletstvo mira“ te autor dva kratkometražna filma. Na Radiju BIR uređuje i vodi emisiju za mlade „Skripta“. U slobodno vrijeme piše i u potrazi je za novim idejama.

Diplomirao si na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Kako si znao da je ovaj fakultet pravi izbor za tebe? Šta te potaknulo na upis izabranog studijskog programa?

Da budem iskren, o novinarstvu nisam razmišljao cijeloga života. A zapravo sam kroz djetinjstvo razmišljao o nekoliko različitih poziva; od arhitekte do profesora književnosti. Arhitektura je pala u vodu jer se ispostavilo da nisam dobar ni u crtanju, a ni u brojkama. Za književnost nisam bio dovoljno spreman, mada mislim da se u svijet književnoga može ući i kroz neka „stražnja vrata“ u jednom životnom momentu. Umjesto toga, na pola puta stajalo je novinarstvo. Čekalo je ono mene, a čekali smo se oboje, dok nisam došao pred vrata studentske službe. Onog trenutka kad sam uzeo indeks u ruke, znao sam da prava misija tek treba da počne. I nisam se pokajao. Tu sam gdje jesam, i neka me.

Kako je nastala ideja za tvoju prvu knjigu?

Prokletstvo mira je roman nastajao za vrijeme školovanja u Elči Ibrahim-pašinoj medresi. Kad ste kao tinejdžer pod utjecajem književnosti za djecu u kombinaciji sa filmovima naučnofantastičnog žanra, jednostavno dobijete želju da napišete nešto svoje; da izmislite novi svijet u kojem će vladati vaša pravila. To je zapravo i bila najuzbudljivija misao prije nego ću odlučiti da počnem uopće pisati knjigu. I danas bih, priznajem, pristao napisati neki nastavak ili, odvažno kazano, neku novu sagu koja će okupljati mladu čitalačku publiku. No ipak mislim da i fokus u pisanju dolazi u skladu s godinama i trenutnim promišljanjem.

Odakle crpiš inspiraciju?

Inspiracija je posvuda. Jednom to može biti u nekoj zanimljivoj knjizi koja nas ne ostavi ravnodušnim, a može biti i u tek slučajnoj pojavi sasvim nepoznatih ljudi u gradskom prijevozu, ulici ili marketu. Nemam neki tajni izvor u kojem bi se potencijalno sakrile dobre ideje; jednostavno ne razmišljam o inspiraciji iako mnogi autori kažu da se ipak treba poći za njom. Ja, ipak, čekam da ona pronađe mene.

Šta za tebe predstavljaju tvoji uspjesi?

Svaki uspjeh je zapravo referenca, ne za naš rad, već za količinu smjelosti, posvećenosti i upornosti koju uložimo na tom putu. Uspjesi su privremeni. Ne bi nas trebali bitno odrediti. Umjesto toga, meni su samo podsjetnik da vjerujem u sebe i rezultate svog rada i da se uvijek pozovem na sljedeće: “Kad si tada mogao dati svoj maksimum, možeš i sada“.

Koji su planovi za budućnost?

Ni u tom smislu ne razmišljam o dugoročnim planiranjima. Ako ću ipak govoriti o onome što zaokuplja moju pažnju, to je za sada definitivno novinarstvo te namjeravam i dalje hoditi stazama ove profesije. Jedna od želja mi je da započnem i studij režije, no, vidjet ćemo šta će mi doći u paketu nazvanom „budućnost“.

Da li si pronašao stalni posao? Planiraš li ostati u Bosni i Hercegovini?

Trenutno sam saradnik na Radiju BIR gdje uređujem emisiju za mlade „Skripta“. Ostajem u domovini, tamo gdje mi je i mjesto. Ako odem ja, ako odu moji prijatelji i oni koji tek dolaze, ne piše nam se dobro. Stoga mislim da ostanak u zemlji trebamo prihvatiti kao misiju, a ne kao tek puku odluku za koju nemamo pojma kako je došla na naš dnevni životni red.

Na kojim projektima si do sada radio i sa kakvim izazovima si se susretao?

Kroz dosadašnji rad što je stao u moje 22 godine, mogu biti zadovoljan aktivnostima u kojima sam uzeo učešće i dao neki svoj doprinos. Izdvojit ću odlaske na regionalne filmske festivale na Kosovu, Srbiji i našoj zemlji gdje sam imao čast biti član mladog žirija u konkurenciji filmova koji obrađuju teme mladih te u fokus stavljaju probleme s kojima se suočavaju, manje-više u svim društvima. Na takvim mjestima upoznao sam neka velika imena u svijetu filma, vodio diskusije s drugim kolegama iz Evrope i svijeta ali i kritičarima kojima je doista bilo stalo do mišljenja tek nekolicine mladih koji zrelo i odlučno razmišljaju o svijetu što stane na veliko platno. Važna su i poznanstva koja kasnije mogu utjecati na rađanje nekih novih ideja i projekata. Također, s veoma dragim prijateljima radio sam na realizaciji dva kratkometražna filma; jedan je nastao kao ideja na izbornoj nastavi iz bosanskog jezika i književnosti u srednjoj školi, a drugi u vrijeme dodiplomskog studija. Oba filma („Srce“ i „Tragedija riječi“) nekako se bave pitanjem gdje je otišla pravda i zašto je uzela odmor na koji ne smije otići. Srednjoškolski film pomalo naivno odgovara na ovo pitanje, dok se ipak izvjesna stabilnost u stavovima vidi u drugom filmu.

Mimo ovih projekata, koje bih uvijek izdvojio, mogu se samo prisjetiti nekih od najljepših putovanja; od Švedske do Saudijske Arabije na kojima sam naučio ponešto novo, upoznao nove ljude, razmijenio kontakte i, priznajem probao jela iz njihovih posebnih kuhinja.

Razlika između studentskog života i života nakon fakulteta?

Iako sam trenutno vanredni student, mislim da se život uveliko ne razlikuje od onog kakav sam vodio u vrijeme prvog ciklusa. Mislim da su najvažnije navike koje tada steknemo. Čovjek koji ima disciplinu, to vremenom postaje neophodni stimulans funkcioniranja. Jedina razlika je u tome što vrijeme koje imam na raspolaganju sasvim drugačije razumijevam jer shvatam da što više radim, to manje imam vremena.

Tvoja motivaciona poruka za studente je…?

S obzirom na to i da radim s mladim ljudima, mnogo sam od njih naučio. Ono što je danas važno jeste mladima dati konkretan savjet. Vjerujem da bi bilo dobronamjerno ako bih kazao da što više putuju, što više se povezuju, dijele ideje, bore se za stavove umjesto što će odlučiti da krenu nekim sporednim i doista, nimalo atraktivnim putem. I raditi i truditi se treba, ali hajmo to izbaciti iz motivacijskih narativa. To se treba podrazumijevati. Ako nešto želim da saznam, konsultovat ću najkonkretniji izvor koji će odgovoriti na moje pitanje, bez okolišanja. Zato, iskoristite društvene mreže da dođete do novih ljudi, volontirajte, putujte čak i onda kad mislite da će vam put biti dosadan. I ovo doista kažem jer i ja to tako radim. A onima koji također rade s mladima, predlažem da ih oslobode ustaljenih okvira. Neka ih puste van kutije, pa će tek vidjeti šta mlad čovjek može sve da uradi.

Kakvo je tvoje iskustvo s master studijem?

Vrlo dobro. Funkcioniramo kao tim i u vrijeme pandemije, kada se sve nekako preselilo u online sferu komuniciranja. Mislim da drugi ciklus daje uvid u ono što smo možda propustili u prvom ali i daje jednu širu cjelinu kojoj se valja znatno ozbiljnije pristupiti. Temeljna znanja se usvoje (ili bi se trebala usvojiti) na prvim godinama studija, a ono što kasnije dolazi dodatna je i prijeko potrebna nadgradnja.

Gdje i na koji način se može kupiti tvoja knjiga/pregledati tvoji filmovi?

Knjiga Prokletstvo mira može se kupiti putem online trgovina Book Cafe i Amber (u digitalnom izdanju). Filmovi „Tragedija riječi“ i „Srce“ dostupni su na platformi YouTube pod istim nazivima.

Koji su tvoji savjeti za mlade koji žele upisati komunikologiju?

Neka je ne upisuju ako nisu spremni puno čitati i puno istraživati. Ako nisu samoinicijativni i voljni da donesu priču iz svog ugla, ako je upisuju jer je to bila neka usputna stanica za popunjavanje vremena. Ukoliko misle suprotno, putevi su im otvoreni.

Knjiga i/ili film kao preporuka?

Ovo pitanje treba češće postavljati. Radi nas. Najuniverzalnija preporuka za knjigu jeste da se čita sve što nam padne pod ruku. A, ako bih morao biti precizniji, onda bih preporučio „Zločin i kaznu“, „Rat i mir“ i „Derviša i smrt“. Uvijek je dobro vratiti se ovim knjigama koje ćemo zasigurno svaki put drugačije razumjeti; zrelije i jasnije. Razumijevanju današnjeg vremena u kojem živimo doprinose i „1984“ i „Životinjska farma“ Georgea Orwella.

Kad su filmovi u pitanju, živimo u pandemijskom vremenu, te su u tom kontekstu važna dva filma: „V for Vendetta“ i „Contagion“. Mislim da ćemo bolje razumjeti ulogu čovjeka, njegovu unutrašnju prirodu, nagone i sile na koje (ne)možemo utjecati kad pogledamo navedene naslove. Pored toga, nepravedno bi bilo zapostaviti i ono što svjetsko, a naše. Zapravo, zamijenit ću: naše, a svjetsko. Film „Quo vadis, Aida?“ je must see naše i generacija koje dolaze. Samo ćemo kolektivnim sjećanjem biti svjesni u kakvom vremenu živimo. Genocid je počinjen, i sve se u filmu bh. rediteljice Jasmile Žbanić na tome zasniva. Nadamo se i drugom Oskaru koji bi došao u našu divnu Bosnu i Hercegovinu.


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!