Benjamin Avdić rođen je 1998. godine u Tuzli, a trenutno živi u Sarajevu. Nakon završene Osnovne škole “Tušanj” u Tuzli Benjamin je završio Međunarodnu srednju školu Tuzla.
Nakon srednjoškolskih dana, Benjamin je nastavio da niže uspjehe na fakultetu. Tokom studiranja na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Univerziteta u Tuzli ostvario je prosjek 9,95 što je zaista impresivan rezultat i zahtijeva veliku motivaciju i posvećenost.
Rubrika Moja kriiila donosi pozitivne priče iz Bosne i Hercegovine i regiona. Širimo pozitivnu energiju i predstavljamo uspješne mlade ljude koji kroz svoje priče govore o tome šta njima tokom studiranja i karijere “daje kriiila” i pomaže im u njihovom “pilotiranju” kroz životne avanture.
Benjamin je za naš portal ispričao šta mu je dalo “kriiila”, odnosno motivaciju za učenje u toku studija, kako se javila ljubav prema ovoj vrsti zanimanja te zašto upisati baš Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet na Univerzitetu u Tuzli.
Dobio si Zlatnu plaketu „Student generacije Univerziteta u Tuzli“, kako se osjećaš povodom toga?
– Zlatna plaketa nije došla u moje ruke odjednom. Plod je napornog rada, truda, odricanja, ali i velike ljubavi uložene u proteklih nekoliko godina. Ponosan sam na titulu zlatnog studenta koju nosim odgovorno i časno. To podrazumijeva i opravdati tu titulu svojim znanjem, vještinama i kompetencijama, tu dajem svoj maksimum, ali o tome trebaju govoriti oni sa kojima radim. Ja sam neizmjerno uživao u svom studiju, nauci i praksi – danas mogu samo biti sretan i ponosan da sam krunisan titulom „zlatnog“.
Kako si znao da je Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet pravi izbor za tebe?
– Tokom srednje škole, prva stvar koju bih vidio svakog dana je bio citat „Izaberi posao koji voliš i nijedan dan ti neće biti radni“. Bio je napisan na zidu odmah iza ulaznih vrata u školu i bilo je nemoguće ući u školske prostorije, a ne primijetiti to. To se negdje pohranilo u podsvijest i vjerovatno presudilo u onom momentu donošenja konačne odluke. Kao neko ko je bio poprilično svestran, sa interesima prema turskom i engleskom jeziku, matematici, psihologiji, medicini, pozorišnoj umjetnosti, bio sam rastrgan na više strana. Presudan momenat je bilo otkriće da kroz studij specijalne edukacije i rehabilitacije mogu proučavati kreativne terapije. A u konačnici, dobio sam mnogo više od toga. ERF me je naučio multidisciplinarnosti i transdisciplinarnosti, omogućio mi da se igram, budem učitelj, budem terapeut, po potrebi umjetnik – da pomažem drugima da razviju svoje životne potencijale.
Šta ti daje „krila“, odnosno šta ti je bila najveća motivacija za učenje u toku studija?
– Srećom, motivaciju nije bilo teško naći jer sam već na početku studija zavolio ono što studiram. Moje kolegice (drugih kolega na našoj godini nije bilo) često su znale reći „Ti ne studiraš, ti živiš ovo“. Zaista, ja sam specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, nekadašnju defektologiju, počeo živjeti i nositi u sebi. Sa željom da otkrijem meni neotkriveno i nepoznato, stalno sam motivisao sebe da čitam i istražujem. Pratio sam aktuelne trendove, čitao stručne i naučne članke, počeo pisati svoje radove, putovao na studentske i stručne skupove, zatim konferencije, kongrese kako bih nadogradio sebe i svoje znanje. Doduše, postojala su i mjesta i aktivnosti na kojima bih obnavljao svoju energiju kad se zasitim.
Dok sam studirao, usnio sam san o superherojima s razvojnim teškoćama. Nepunu godinu nakon toga, izdata je ilustrovana knijga za djecu sa audiozapisom „Heroj bez plašta“ koju smo pisali moja prijateljica Lama i ja, na kojoj smo radili sa velikim, sjajnim timom djece i mladih. Govorili smo o djeci s teškoćama kao herojima, njihovim supermoćima, inkluziji i životnim vrijednostima.
Najjednostavnije rečeno, postojala je unutarnja motivacija da želim još, još, još… to je bilo i više nego dovoljno za ovaj uspjeh.
Možeš li napisati neki savjet za sve one kojima je želja upisati Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Tuzli? Kakav je tvoj dojam o studiranju na ovom fakultetu?
– Period na ERF-u je, vjerujem, najljepši period mog života do sada. Uprkos nekim teškim fazama, izazovima i problemima koji su se pojavljivali tokom studija, na fakultetu smo bili sretni. Fotografije širokih osmijeha na licima kolegica i mene ostale su kao svjedoci na taj lijepi period. Mislim da nas je fakultet (pored svih očekivanih ishoda učenja) tjerao da budemo i bolji ljudi.
A ko bi trebao upisati ERF – svako ko želi pomagati drugima, posvetiti svoj život onima kojima je pomoć potrebna, raditi sa djecom s teškoćama u razvoju, mladima i odraslima s invaliditetom, onim u trećoj životnoj dobi, širiti znanja i vidike…
Benjamin je imao da kaže još nekoliko riječi o studiju na pomenutom fakultetu:
– Studij na ovom fakultetu posebnim čini atmosfera. Nas nema puno, broj studenata na studijskoj godini je obično manji nego u jednom odjeljenju. Imamo priliku upoznati se, ostvariti toplu komunikaciju sa nastavnicima i asistentima, sprovoditi razne projekte, putovati na vježbe u sve krajeve Tuzle i okoline, ići na studijske posjete u regionu i stvoriti veliku mrežu poznanstava. Ono na čemu nam zavide studenti većine drugih fakulteta je: PRAKSA. Studij zaista nudi mnoštvo prakse, kroz redovne vježbe u odgojno-obrazovnim ustanovama, kliničkim centrima, centrima za rehabilitaciju i ustanovama socijalne zaštite, ali i kroz obaveznu ferijalnu praksu na trećoj i četvrtoj godini studija.
Zaključno, odgovorno tvrdim da u Bosni i Hercegovini tuzlanski ERF školuje najkompetentniji kadar u području specijalne edukacije i rehabilitacije. Uz to, relativno smo mlada nauka i struka, te naše vrijeme tek dolazi.
S obzirom na to da nemaš više status studenta, kakvi su ti planovi nakon fakulteta? Ostati u Bosni i Hercegovini ili…?
– Dugoročno želim ostati na onom mjestu koje mi nudi priliku za razvoj i napredak. A gdje, to ne znam. Nadam se da će naša država i univerziteti naći načine i modalitete da zadrže svoje zlatne studente i pruže im prilike za prioritetno zapošljavanje, nastavak studiranja na doktorskim studijima, naučnoistraživački rad i usavršavanje – a mladi će svojim radom zasigurno vratiti uloženo.
Statusa studenta se bilo teško odreći. Tek sam na početku svoje karijere i učenja, te se radujem svakoj narednoj prilici za učenje. Trenutno sam zaposlen u Sarajevu, tako da sam školovanje na drugom ciklusu studija nastavio na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
O prilikama koje Bosna i Hercegovina (ne) pruža govori i činjenica da zbog diskriminatornih zakonskih odredbi nisam bio u mogućnosti nastaviti drugi ciklus studija na mom matičnom fakultetu u Tuzli.
Razlika između studentskog života i života nakon fakulteta?
– Još jedna u nizu životnih promjena… Postavlja drugačije prioritete i donosi nove odgovornosti, nova iskušenja i izazove, ali i neke nove pozitivne aspekte. Važno je truditi se uživati u onome što radimo i koristiti prilike koje nam se pružaju.
Tvoja motivaciona poruka za studente je…
– Budite hrabri i odvažni! Uz to gradite prijateljstva, širite poznanstva i uživajte u studiranju.
I za kraj, reci nam koji ti je omiljeni film kojeg bi svima preporučio da pogledaju i zašto?
– Moram biti iskren i priznati da nisam neki strastveni gledatelj filmova. Zaista rijetko gledam filmove, ali podijelio bih jedan naslov usko vezan i za područje moje profesije – film „Čudo“.