Studentica generacije iz BiH: “Od mog obećanog posla do dan danas nema ništa”

U svojim indeksima do sada ima tačno 73 predmeta ocijenjena ocjenom 10.


Foto: 6yka.com

Angelina Vukosav, studentica generacije na Fakultetu likovnih umjetnosti u Trebinju, već duže vrijeme čeka da dobije obećani posao. Naime, Angelini je premijer Radovan Višković, nakon prijema najboljih studenata RS-a, obećao da će dobiti posao u struci na matičnom Fakultetu.

Advertisements

Angelina je nakon tog obećanja završila postidplomske studije sa najvišom ocjenom, ali i dalje čeka da dobije obećani posao u struci.

Otvoreno pismo Angeline prenosimo u cjelosti:

Neki od vas su sigurno čuli za mene, neki me i lično poznaju, a većina vas me vjerovatno i ne zna. Ja sam Angelina Vukosav i jedan sam od najboljih studenta u RS-u i BiH. Završila sam u roku osnovne i prve postdiplomske studije na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju, na smjeru grafički dizajn, a trenutno završavam i druge paralelne postdiplomske studije iz slikarstva na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu.

Dobitnik sam raznih nagrada i priznanja za svoj uspjeh i u zemlji i regionu, bila sam student generacije Akademije likovnih umjetnosti Trebinje, dobila sam Plaketu Univerziteta Istočno Sarajevo za izuzetan uspjeh tokom studija, Nagradu EU IPAK projekta u BiH, stipendista sam mnogih fondova, dobitnik „Dositeje“ i u svojim indeksima do sada imam tačno 73 predmeta ocijenjena ocjenom 10, učesnik sam raznih projekata, festivala, izložbi, te je iza mene do sada realizovanih devet samostalnih izložbi u BiH, Crnoj Gori i Srbiji sa mojih nepunih 25 godina.

Nikada nisam ni razmišljala da ću morati pisati o ovome, ali, već godinu i po dana pokušavam da se izborim za obećani „siguran posao u državnim institucijama u RS-u“. Iako je sve bilo medijski propraćeno i argumentovano javno na mnogim televizijama, od mog obećanog posla do dan danas nema ništa.

Ja sam sve vrijeme pokušavala da na najkulturniji i najnormalniji način riješim ovaj problem, bez medija. Konkretno, dobila sam samo sekiraciju, nerviranje, probleme, neprospavane noći, lažna obećanja i hod po trnju. Pri tom, ja nikoga nisam tjerala ništa da mi obećava, pa ni Vladu, bila sam među najboljima samo zahvaljujući svom predanom radu.

U mom slučaju, institucije na državnom nivou, konkretno gospodin Višković bio je vrlo korektan, i trebalo je da ja kao jedna od najboljih u državi dobijem siguran posao na matičnom fakultetu, Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju kao asistent. Ali problem nastaje na lokalnom nivou u Trebinju, gdje rukovodioci fakulteta prave problem pri mom zaposlenju (konkretno dekan).

Citiram više puta ponovljenu dekanovu rečenicu: „Samo da znaš da kod nas nema nikakvih problema.“ Ovim putem pitam gdje je problem, ako ja nisam nepoželjna na ALUT? Da napomenem da na fakultetu postoje i profesori koji nemaju svog asistenta, i da prostor za jednog asistenta sigurno postoji. Pokušavala sam o problemu svog zaposlenja lično razgovarati sa gospodinom Viškovićem, ali kasnije nisam imala priliku za to. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju postoji i mnogo jako kvalitetnih i korektnih profesora, koji možda nisu ni upoznati sa mojim slučajem o zaposlenju.

Mogu postaviti pitanja, ako najbolji neće biti dio visokoškolskih obrazovanih ustanova, kome onda ostaju te institucije za budućnost? Ako u njima vlada nepotizam, kako ćemo ići naprijed? Apsurdno je što u jednom umjetničkom i kulturnom gradu poput Trebinja, jedan najbolji student iz oblasti kulture i umjetnosti nema mogućnost sigurnog i adekvatnog zaposlenja. Svjesna sam problema koji postoje na Akademiji. Da bi se nivo školovanja i zainteresovanost studenata na ALUT pomjerao naprijed potrebno je podići organizovanost fakulteta na veći nivo. To znači eliminisati kolegijalnu sujetu, biti ponosan najboljim studentima, jer je uspjeh studenta jednako i uspjeh profesora, a ne praviti im razne probleme, aktivnije se pokrenuti po pitanju organizacije akademskih festivala, radionica, saradnji sa drugim akademijama na Balkanu i šire.

Realizovati razne izložbe, napraviti neku prodajnu i izlagačku galeriju i sl. Da ne pominjem mogućnost otvaranja trećeg ciklusa na akademiji za koje Trebinje ima odlične potencijale, kako kulturno, tako i umjetnički. I, naravno, neophodno je definisati relevantan numerički ekvivalent Statutom Univerziteta kojim će se bodovati svi postignuti rezultat svih kandidata na konkursima, na ALUT.

Ako najbolji student kao ja nije dobrodošao u jedan kulturni grad kakvo je Trebinje, ako nije dobrodošao na fakultet u Trebinju, onda kuda sve ovo vodi? Sada se još uvijek borim za pozitivnu realizaciju zaposlenja i ostanka u Trebinju i RS-u, kao najbolji student. U suprotnom, biću samo još jedna osoba koja će biti prinuđena da napusti RS i BiH i da svoje znanje i obrazovanje ponudim nekim drugim državama, uprkos svim nagradama, dostignućima i željama za ostankom i izgradnjom svoje karijere i nastavka školovanja ovdje.

Ekipa portala BUKA razovarala je sa Angelinom o nepravdi koja ju je zadesila, reakcijama nakon otvorenog pisma i životu umjetnika na našim prstorima.

Angelina, svojim otvorenim pismom ukazala si na nepravdu, odnosno da i pored obećanja premijera Viškovića, nisi dobila obećani posao kao najbolji student generacije?

– U pravu ste. Iskreno mi je žao što se ovakve stvari dešavaju u mojoj divnoj državi, RS-u, Bosni i Hercegovini, meni dragoj svim srcem. Kod nas se ništa i ne može riješiti dok se ne progovori javno, nažalost.

Kakva su tvoja osjećanja danas, nakon pretrpljenog razočarenja i neispunjenog obećanja?

Zaista sam ponosna na svoju odluku da podijelim javno svoj problem sa kojim se već i više od godinu dana borim najkulturnijom diplomatijom, ali ne može. Moja moralna strana mi nije dozvoljavala da prećutim ovoliku nepravdu. Bilo je teško sve to držati u sebi i sama se boriti za realizaciju obećanog.

Da li si imala već neke reakcije nakon otvorenog pisma? Šta ti ljudi govore?

– Da, imala sam. Moram priznati da sam pozitivno iznenađena ovolikom podrškom ljudi i pojedinaca, kako privatno, tako i javno. Neki su upućeni dublje u ovaj problem, pa više i saosjećaju. To su riječi podrške, razumijevanja i saosjećanja, neki su se čak i rasplakali. Citiram neke komentare: „Uhhhh…. kakvih se mi ljudi odričemo, nije ni čudo što stradamo.“ ili „Ovo je zajednička borba.“

Živimo u društvu iz kojeg mnogi mladi, visokoobrazovani odlaze u inostranstvo, tamo im se nude dobri poslovi i dobri uslovi za rad. Šta se kod nas nudi mladima?

– Tema ovog pitanja je široka, mogla bi biti i posebna tema za razgovor. To je tužna i bolna istina našeg društva, baš zato sam i napisala ovo pismo, to je jedan od razloga. Mladi odlaze zato što nemaju adekvatnu priliku u društvu za njegovo stvaranje i poboljšanje. Idemo tamo gdje će nas poštovati i uvažavati, a ne gdje će nas ponižavati. Svijet nas cijeni, a mi sami sebe ne znamo da cijenimo. Kod nas se mladima, nažalost, ne nudi skoro ništa, to pokazuje i demografija.

Koliko je teško biti umjetnik u našem društvu, gdje se umjetnički rad malo cijeni?

– Ovo pitanje je jako zanimljivo, i o njemu se može posebno pisati. Teško je biti umjetnik danas, ali nije nemoguće. Postoje mnogi problemi u umjetnosti i kulturi generalno. Kod nas je jako malo podrške umjetnicima i umjetnosti uopšte. Trebalo bi češće organizovati i podržati izložbe i kulturna dešavanja. Uopšteno, kulturni nivo pada. Kultura je uvijek ta koja ispašta i „čeka neka bolja vremena.“

Kakvi su ti planovi za budućnost?

Prvo ću opet citirati rečenicu: „Čovjek planira, a Bog se smije.“ Za početak, očekujem realizaciju obećanog posla na fakultetu u Trebinju, u suprotnom biću primorana da napustim svoju državu. Taj fakultet bi trebalo probuditi i pokrenuti na veći nivo koji bi mogao da dostigne, jer ima potencijal. Naravno, planiram da nastavim svoje obrazovanje i usavršavanje, u nekoj budućnosti planiram upisati doktorske studija, konkretno planiram realizovati naredne samostalne izložbe u Zagrebu, Pančevu, Novom Sadu i Bijelom Polju. Naravno, tu su razne kolektivne, izlagačke i kulturne aktivnosti.

Advertisements


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!