1. Imamo guštera u glavi
Jesi li ikada čuo/čula da tvoje tinjajuće strasti leže duboko u drevnim dijelovima tvog mozga, koje smo navodno naslijedili od praistorijskih gmizavaca? Ili da naš „racionalni mozak“, koji se nalazi na vrhu našeg „mozga guštera“, pokušava da zatvori naše želje, da ih zadrži pod kontrolom? Ovo je jedna od najuspješnijih grešaka nauke.
Ideja da je tvoj um bojno polje između strasti i razuma seže sve do antičke Grčke, a kasnije je dobila razne oblike. Poput ovog o „mozgu guštera“.
2. Lijeva strana našeg mozga je logička, a desna kreativna
Uopšteno, nijedan dio našeg mozga nije posvećen isključivo umjetničkim poduhvatima, matematičkom zaključivanju ili bilo kojoj drugoj psihološkoj funkciji. Za gotovo svaku našu radnju i svako naše iskustvo zaduženi su neuroni raspoređeni po cijelom mozgu, prenosi ultra.ba.
Jedan dio našeg mozga – moždana kora – zaista se sastoji od dvije polovine ili hemisfere, ali obje su zamršeno povezane s mnogim subkortikalnim dijelovima koji čine ostatak našeg mozga. Dakle, nije istina da neki neuroni na lijevoj hemisferi stvaraju elektro inženjera, a neki na desnoj pjesnika.
3. Kortizol je hormon stresa, a serotonin hormon sreće
Ustaljeno je mišljenje da kad naš mozak vrišti „pod stresom sam“ zato je kriv kortizol koji kola našim arterijama, a neuroni prosipaju serotonin jedni na druge kako bi stvorili radostan, sretan osjećaj. U stvarnosti, nijedan hormon nema samo jednu određenu psihološku svrhu, a sve hemikalije koje pomažu u stvaranju našeg uma djeluju zajedno.
Kortizol, na primjer, pojačava količinu glukoze u krvotoku kako bi pružio brz nalet energije našim ćelijama kada naš mozak predvidi potrebu, bez obzira osjećamo li se pod stresom ili ne. Kortizol se može osloboditi za vrijeme stresa, ali nije “hormon stresa”.
Isto tako, serotonin nije „hormon sreće“. Ima mnogo funkcija. Na primjer, serotonin reguliše količinu masti u našem tijelu. U našem mozgu serotonin pomaže u praćenju energije koju trošimo i dobijamo.
4. Naše oči vide, naše uši čuju i naša koža osjeća
Kada umivamo lice, mislimo da osjećamo vodu. Naša koža zapravo nema senzore za vlažnost. Naš mozak kombinuje nekoliko izvora informacija, uključujući dodir, temperaturu i naše znanje iz prošlih iskustava, kako bi stvorio osjećaj vlažnosti. Zapravo, sve naše senzacije nastaju u našem mozgu. Ne vidimo očima – vidimo mozgom.
5. Naš mozak reaguje na događaje u spoljašnjem svijetu
Može nam se učiniti da naš mozak neprestano reaguje na događaje oko nas. Vidimo slatko štene i nasmiješimo se, neko nam da kompliment i pocrvenimo. Umjesto toga, naš mozak neprestano nagađa šta bi se moglo dogoditi u sljedećem trenutku i upoređuje svoja nagađanja sa čulnim podacima koje dobija iz vanjskog svijeta i unutar našeg tijela. Ova nagađanja su sjeme koje pokreće naše postupke i naša iskustva. Zapravo, naš mozak počinje dočaravati naše radnje i iskustva prije nego što dobije čulne podatke iz očiju, ušiju, nosa i tako dalje.
6. Neuroni ogledala su posebne ćelije koje stvaraju empatiju
Prije nekoliko decenija, neki su naučnici primjetili neurone za koje se činilo da imaju određenu vrstu simetrije. Oni povećavaju svoju aktivnost kada preduzmemo određenu radnju, poput mahanja rukom, a takođe i kada gledamo druge kako izvode sličnu radnju. Ovi neuroni su nazvani “neuroni ogledala” zbog ovog naizgled jedinstvenog ponašanja. Ali u stvarnosti, to su samo svakodnevni neuroni koji se bave uobičajenim predviđanjem.
U svakom trenutku predviđanja našeg mozga počinju kao tihe naredbe za pomicanje dijelova našeg tijela, poput prilagođavanja pulsa, stezanja crijeva, ispuštanja nekih hormona ili podizanja ruke. Kopije ovih naredbi šalju se našim senzornim sistemima da postanu predviđanja onoga što ćemo vidjeti, čuti i osjetiti ako se pomaknemo. Dakle, isti ti neuroni koji nam pomažu da prijatelju mahnemo omogućavaju da vidimo da neko drugi maše rukom u vazduhu i da to shvatimo kao pozdrav. To nije “ogledanje”, to je normalni dio procesa predviđanja našeg mozga.
7. Naš mozak čuva uspomene
Mozak ne čuva uspomene kao što kompjuter čuva datoteke, da bi ih po potrebi preuzeo cijele. Naš mozak na zahtjev rekonstruiše naša sjećanja pomoću električne energije i uskovitlanih hemikalija. Taj proces nazivamo “pamćenjem”, ali zapravo je više poput “sastavljanja”. Sjećanja su vrlo osjetljiva na preoblikovanje, zato se neka svedočenja ljudi koji su vidjeli određenu radnju ne uzimaju kao 100% pouzdan dokaz prilikom suđenja.