Priča ove mlade studentice počinje onog trenutka kada je njen brat Nihad zbog zdravstvenih problema trebao da krene na neki od sportova.
U opciji su bili ples, plivanje ili karate. Nihadov, ali i izbor njegove sestre je bio karate. Tako su brat i sestra jednog dana prije nekoliko godina kročili u dvoranu, a sada su već i više nego uspješni, priča nam Sara.
Sara Čolić, rođena nedaleko od Tuzle, svima poznat Gradačac, gdje završava svoje obrazovanje do fakulteta. Pored redovne osnovne škole, uporedo je pohađala i osnovnu muzičku školu „Dr.Safvet-beg Bašagić“, gdje je svirala klavir. Zatim upisuje Gimnaziju „Mustafa Novalić“ u Gradačcu, a svoje školovanje nastavila na Mašinskom fakultetu u Tuzli, danas studentica druge godine, odsjek proizvodno – mašinstvo.
Prije nego što upisuje prvi trening karate-a, Sara je trenirala nogomet, ali onda su životne okolnosti za nju predodredile nešto drugo, Sara 2011. godine počinje da trenira karate.
– Trenirala sam 7 godina. Svoj prvi korak u tom sportu sam napravila 2011. kada sam otišla na prvi trening. Od tada počinje moja karate priča. Moji prvi treninzi, upoznavanje novih prijatelja, učenje o karateu kao sportu, polaganje za žuti pojas pa sve do smeđeg pojasa, takmičenja.
Saru uskoro očekuje polaganje crnog pojasa, ali kao što sada sve ovisi o razvoju epidemiolške situacije, tako će i to ostati trenutno kao plan za budućnost. Ali bez obzira na to, Sara ima mnogo toga iza sebe, ne samo položene pojase i diplome, kako nam priča mnoga prijateljstva je stekla te sad već ima širom BiH, ali i regiona mnogo prijatelja.
Koliko god nama iz ove perspektive djelovalo lagano, sportisti se susreću sa mnogim izazovima, jedan od njih je i poraz, kako kaže Sara njoj je on uvijek teško padao, ali gdje je onda pronalazila motivaciju?
– Motivacija mi je uspjeh, položen pojas i medalja na takmičenju. Napredovanje, da sam svakim danom sve bolja i bolja. Poraz mi je uvijek teško padao, ali i to mi je bila motivacija da nastavim još jače i da ne odustajem.
Sarina ipak najveća motivacija i uzor je njen brat Nihad, koje je mlađi od nje, ali već sada ima zlatnu medalju na Državnom prvenstvu u katama i srebrnu medalju na Balkanskom prvenstvu u Turskoj. Također ima dosta osvojenih medalja i pehara na raznim kantonalnim i međunarodnim prvenstvima. Nagrađivan je i za najuspješnijeg pionira godine u Gradačcu.
Imajući uz sebe takvog uzora i borca, Sara je postigla veliki uspjeh. Do sada ima ukupno šest osvojenih medalja, od toga pet u pojedinačnoj kategoriji – borbe i jedna medalja u ekipnoj kategoriji – borbe. Šta to predstavlja jedan trening u Sarinom životu?
– Trening za mene predstavlja održavanje mog zdravlja i izgleda. Naravno, trening najbolje dođe kao otpusni ventil od svega. Ma koliko god bila umorna, nikad ne bih preskočila trening, jer ipak ”medalja se osvaja na treningu a na takmičenju samo odeš po nju, priča Sara za Dorrah.ba i dodaje koliko nam sport može pomoći zdravlju:
– Kroz sport se naučimo disciplini, te kvalitetnom raspoređivanju vremena. Sport nas uči radu u timu što će nam kasnije kroz život trebati. U užurbanom životu kakvom živimo sport nam bude kao privremeni bijeg od svakodnevnih problema, druženje i zabava. Razna istraživanja povezuju trening s lučenjem endorfilna ili hormona sreće u našem mozgu.
Fudbal, a onda karate, susrela se sa nekim od predrasuda, kako kaže govorili su da karate nije sport za nju, jer to nije sport za žene, ali srećom to na Saru nije utjecalo. Sara je danas trenerica. Kada bi opisivala karate Sara bi rekla: Rad, trud i disciplina, a ovako opisuje pripreme za takmičenje:
– Pripreme za jedno takmičenje teku tako što se rade treninzi svaki dan, a većinom i dodatni treninzi kod kuće. Učenjem što više novih stvari i naravno ispravljanje grešaka. Uvijek ima doza treme i straha, kao i prije takmičenja ali i na dan takmičenja. Ona se pobjeđuje jer je žalja za uspjehom jača od straha i treme.
Međutim, zbog povrede koju je imala 2019. godine Sara je morala da prekine takmičarski dio. Sada vodi manju grupu djece i kako kaže uživa u radu sa njima. Naravno, za jednog sportistu osim poraza teško pada i povreda, ali Sara nije odustala potpuno od sporta kojem je dosta svog života posvetila, ove ili sljedeće godine polaže za crni pojas.
Sara trenutno vodi i trening samoodbrane u našoj riznici, a za kraj ima samo da kaže:
– Da bi postao šampion moraš vjerovati u sebe i kada niko drugi ne vjeruje.