Glupasti tinejdžerski “pokus” iz 1963. pretvorio se u veliko naučno otkriće.


Kao jednu epizodu svoje serije “Witness”, BBC je objavio priču “Mladić koji je ostao budan 11 dana” o događaju iz 1963. koji je kao malo što objasnio neke tajne ljudskog mozga. Krajem te godine u SAD-u su drmali Beach Boys, Vijetnamski rat počeo je direktno usisavati u sebe američke vojnike, klinci su imali božićne praznike. A dvojici 17-godišnjaka palo je na pamet jednim eksperimentom privući pozornost cijele nacije.

Bruce McAllister pomogao je svom prijatelju Randyju Gardneru da ostane budan sve do 8. siječnja 1964., ukupno 11 dana i 25 minuta. Do tada je svjetski rekord držao DJ iz Honolulua koji se srušio u nesvijest nakon 260 sati, nešto manje od 11 dana. Za BBC je McAllister rekao da je na ideju o tome došao razmišljajući o temi za običan projekt za školski znanstveni sajam.

– Prva ideja je bila da istražimo utjecaj nespavanja na paranormalne sposobnosti. Shvatili smo da ne postoji način na koji bismo to postigli, pa smo odlučili istražiti utjecaj uskraćivanja sna na kognitivne sposobnosti, vještinu igranja košarke, što god bi nam usput palo na pamet”, kazao je. McAllisteru je pao kamen sa srca kad je ispalo, nakon bacanja novčića, da će budan ostati Gardner. Ali, vrlo brzo su shvatili koliko su se naivno upustili u avanturu. “Bili smo idioti, znate, mladi idioti. Ostao sam budan skupa s njim kako bih ga promatrao… I nakon tri noći nespavanja, odjednom sam se probudio naslonjen na zid usred zapisivanja bilješki na taj isti zid, pričao je McAllister. Shvatili su da im je potrebna i treća osoba, prijatelj Joe Marciano. A ubrzo nakon što je došao on, pridružio im se William Dement sa Sveučilišta Stanford, tada – osim nacističkih zločina u Drugom svjetskom ratu – prvi, praktično jedini čovjek na planetu koji je istraživao san. Bio je tada mlad, na samom početku znanstvenog rada, danas je pak profesor emeritus. Pozvali su ga Gardnerovi roditelji, zabrinuti da bi se njihovom sinu moglo nešto dogoditi jer se tada nije znalo još ništa o toj temi, pa tako niti nakon koliko nespavanja se moglo očekivati da bi čovjek mogao umrijeti. Gardnera su natakali colom, zbog kofeina u njoj, činilo se da Gardner odlično podnosi nespavanje. Odjednom je počelo.

Počela su mu se mijenjati osjetila mirisa i okusa, žalio se na smrad, a istodobno je ispalo da mu se jako poboljšala kvaliteta igranja košarke. Morali su ga stalno tjerati na košarku, kuglanje, takve stvari, posebno noću, jer bi zatvaranje očiju makar na trenutak značilo trenutni kolaps. Mediji su za njihovim pokusom poludjeli. Nakratko je to postala treća najpraćenija priča u SAD-u; odmah iza ubojstva Johna F. Kennedyja i dolaska Beatlesa u SAD. Konačno, nakon 264 sati nespavanja bili su više nego zadovoljni, rekord je bio srušen, eksperiment gotov, a posljednjih sati odveli su ga ravno u – mornaričku bolnicu. Još uvijek budnog! Sve kako bi mu izmjerili aktivnost mozga. Prvo u budnom, a onda i u uspavanom stanju. Dečko je spavao 14 sati u komadu, nikakvo iznenađenje, probudio se samo da bi odbauljao do zahoda i nastavio spavati nedugo nakon toga. Ispalo je da mu je REM faza, za koju su tada smatrali da je povezana isključivo sa snovima, bila ogromna. Svake sljedeće noći bila je nešto kraća, da bi se nakon nekoliko dana vratila na normalu. Bio je to ujedno trenutak kad se osjećao dovoljno sposoban vratiti se u školu na nastavu. Prava senzacija, jasna, doduše, samo znanstvenicima, uslijedila je tek poslije toga. Njegove nalaze iz mjerenja moždane aktivnosti netom prije nego što će ga u bolnici napokon pustiti da zaspi, poslali su na detaljno proučavanje.

I ispalo je da je u stanju najgore zamislive neispavanosti, ali još uvijek budan, njegov mozak bio takav da su mu dijelovi mozga spavali, dok su budni bili samo oni dijelovi koji su mu bili nužni. McAllister kaže da to ima itekako smisla zbog evolucije. “On nije bio prvo ni ljudsko ni praljudsko biće koje se našlo u situaciji da je moralo ostati budno dulje od jedne noći, pa je ljudski mozak tako evoluirao da su mu se dijelovi mogli privremeno odmarati kako bi se oporavili. A to bi onda objasnilo i zašto se nije dogodilo ono najgore”, kazao je, misleći pod “najgorim” na smrt uslijed neispavanosti. Narednih godina mnogi su pokušavali oboriti Gardnerov rekord u nespavanju, da bi Guinnessova knjiga rekorda na kraju otkazala tu kategoriju, smatrajući da je to preopasno po ljudsko zdravlje. Što se Gardnera tiče, nije imao nikakvih zdravstvenih posljedica, osim što je narednih godina neko vrijeme povremeno patio od nepodnošljivih nesanica.

(Express.hr)