O položaju mladih u BiH se uglavnom piše u negativnom ključu, pobrojavaju se poteškoće i prepreke s kojima se susreću prilikom školovanja, studiranja, pronalaska posla, zasnivanja porodice…
Njihova perspektiva se sve češće boji sivo i vezuje uz broj 80.000, posljednji statistički podatak o broju osoba koje su napustile našu zemlju. Profesorica na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu je u svakodnevnom kontaktu sa mladim ljudima kojima najveći životni izazovi tek predstoje.
Nema aktivizma
Na početku razgovora Dženana Husremović priznaje da okruženje u kojem bh. mladi odrastaju “nije pretjerano stimulativno”.
– BiH se razlikuje od drugih zemalja po tome što ovdje samoinicijativne i poduzetne mlade osobe imaju mnogo više poteškoća na tom putu razvoja vlastite ideje. Drugdje je to značajno olakšano, uzima se u obzir faktor mladosti, postoji sistem podrške mladim osobama da razvijaju ideje i samoinicijativnost. BiH vapi za tolikim sadržajima, a proces je i dalje otežan, navodi Husremović.
Da li su onda prvi krivac sami mladi ljudi, kojima se prečesto spočitavaju apatija i pasivizam? Husremović kaže da, prije svega, treba mijenjati obrazovni sistem koji “nedovoljno pažnje obraća na samoinicijativnost, promišljanje o vlastitoj karijeri na inovativan način, razmišljanje o vlastitim vještinama i prilikama, procjene rizika”.
– Vjerujem da je to jedan od razloga, zajedno sa svim kontekstualnim poteškoćama sa kojima se inače kreativni mladi ljudi suočavaju, što ne vidimo više aktiviteta mladih, počevši od samozapošljavanja pa do socijalnih i građanskih inicijativa, govori Husremović.
Naš obrazovni sistem je tradicionalan jer je “usmjeren prema sadržajima”, a kako sagovornica Oslobođenja tvrdi, njegova reforma “podrazumijeva potpuno novu orijentaciju – prema ishodima. Ishodi su zapravo ključne kompetencije koje mlada osoba treba da stekne da bi se mogla zaposliti, imati zreo socijalni i građanski život, djelovati poduzetno, biti samoinicijativna i osviještena”.
Husremović je uvjerena da će ovakva reforma pomoći da mladi “spoznaju za šta jesu” već za vrijeme školovanja, ali i da sami spoznaju “smisao i svrhu obrazovnog sistema”.
– Obrazovanje i učenje bazirano na kritičkom promišljanju je ključ razvoja svakog društva. Društvo u kojem ljudi iz škole i sa fakulteta izlaze bez jasnih i usavršenih kompetencija za samostalan život jednostavno nema smisla, poručuje ova psihologinja.
Stoga su studenti pod sve većim pritiskom da već prilikom studija okušaju sreću na tržištu rada zbog boljeg položaja pri traženju posla u budućnosti.
Ponude društva i države
– Nažalost, najveći dio studenata se bavi samo studiranjem. Svoje studente podstičem na volontiranje u raznim organizacijama i na rad, bez obzira na to da li su to neki povremeni ili privremeni poslovi, upravo zbog toga da bi sticali šire kompetencije koje ih čine zapošljivim, potcrtava Husremović.
No, koliko pri karijernom usmjerenju trenutno pomaže sam univerzitet?
– Čvrsto vjerujem da univerzitet, prije svega UNSA, treba zauzeti mnogo aktivniju ulogu u gradnji vještina potrebnih za samopromociju, traženje posla i razvoj karijere studenata. Univerziteti moraju doprinijeti u otvaranju i podržavanju studenata kroz različite oblike informiranja i savjetovanja, kaže Husremović, izrazivši uvjerenje da će UNSA, ali i drugi javni univerziteti, morati donijeti reforme ovog tipa u bliskoj budućnosti.
U iščekivanju godinama najavljivanih reformi prebrojavamo one koji odlaze zauvijek. Profesorica Husremović kaže da joj smeta lament nad odlivom mozgova bez ozbiljnog propitivanja samih uzroka odlaska mladih i obrazovanih ljudi, o čemu treba “razmišljati izvan kutije”.
– Mladi ljudi, generacija milenijaca koja je rođena iza 1980. godine, zaista drukčije razmišlja o vlastitoj karijeri. Sebe vide mnogo mobilnijima i nevezanima za geografski prostor, što je ustvari bogatstvo, pojašnjava Husremović, ističući da ne trebamo samo “razmišljati o tome kako mlade ostaviti ovdje, nego i “kako ih vezati za podneblje odakle su potekli”.
– Vrlo je malo aktivnosti i sistemskih mjera na povezivanju tih mladih sa njihovim matičnim gradovima, gdje oni kroz svoj boravak vani mogu više doprinijeti razvoju nego sjedeći ovdje s nama, predlaže Huremović, ne isključujući, dakako, ni ulogu društva i države da zaista ponude mladima razloge da ostanu ovdje.
Međutim, problem mladih nije samo nezaposlenost nego i njihova nezainteresiranost da preuzmu odgovornost za razvoj i poboljšanje zajednice u kojoj žive. Husremović upozorava da nova generacija donosi i nove oblike aktivizma, koje stariji često ne razumiju, žureći da mlade označe kao pasivne i letargične.
Funkcionalan prostor
– Za tu generaciju milenijaca često se misli kako su najviše usmjereni na sebe. Longitudinalna istraživanja pokazuju da to nije tako. Oni imaju vrlo specifične obrasce ponašanja i jako su povezani, te itekako mogu biti aktivni ako ih se nešto dotiče”, govori Husremović, dodajući kako “uvijek očekujemo nešto grandiozno, a poenta je u tome da se ne samo aktivizam mladih nego i aktivizam generalno počne posmatrati kao svaki oblik djelovanja prema promjeni, a mala promjena na ličnom nivou svakako može dovesti do krupnijih društvenih promjena.
No, da li u atmosferi obnove tradicionalnih, čak desničarskih i fašističkih vrijednosti, mladi ljudi mogu ponuditi alternativu?
– Mladi nose izuzetan potencijal, ali je pitanje kako će on biti usmjeren, odgovara Husremović, primjećujući da je aktivizam u pravcu “retradicionalizacije društva” među mladima u zadnje vrijeme jači nego zalaganje za “demokratske, socijalne i građanske vrijednosti”.
Za kraj razgovora poručuje kako nam je “vrijeme da razmislimo na koji način ovdje možemo ostvariti funkcionalan prostor”.
– To nije prostor koji moramo voljeti, ali on mora biti funkcionalan i pružati podršku, da bi svako imao obavezu da se kao građanin ponaša odgovorno ne samo na radnom mjestu, nego i u svom socijalnom i građanskom djelovanju.