fbpx

Pročitajte najbolje studentske radove na temu: Dobar hirurg operiše srcem, a ne rukom

"Nikada nisam razmišljao o tome kako želim da umrem. Uglavnom sam razmišljao o tome kako želim da živim i..."


Nacionalna radna grupa InciSioN B&H, organizovala je proteklom vremenu konkurs za izbor najboljeg studentskog literarnog rada na teme: “Dobar hirurg operiše rukom, a ne srcem” A. Dummas i “Surgeons must be very careful when they take the knife! Underneath their fine incisions stirs the Culprit-Life!” E. Dickenson.

InciSioN: Otvoren konkurs za najbolji literarni rad

Rok za slanje radova bio je 2. decembar, a tri najbolja rada, po odluci žirija u sastavu najpoznatija bh. književnica, doktorica Nura Bazdulj Hubijar, dr. med. Emina Letić i Adis Ahmethodžić (Sarajevski John Doe).

Prvoplasiranim proglašen je rad Selme Viteškić koji možete pročitati u nastavku:

Dobar hirurg operiše rukom, a ne srcem

Nikada nisam razmišljao o tome kako želim da umrem. Uglavnom sam razmišljao o tome kako želim da živim i u svakoj maštariji standardno – ja i moji bili smo zdravi, sretni, ali i bogami imali smo para.

Druge srijede u martu kćerka mog vjenčanog kuma slavi rođendan. I kako to već kod nas ide, skupimo se mi odrasli da proslavimo prvu godinu života djeteta, povedemo djecu i pošaljemo ih da se igraju. A onda sjednemo ko ljudi, da se uz dobro pečenje i pivu i koju rakiju oda počast djetetu. Sigurno da se to dijete pita, ono bi htjelo da se tako proslavi. Sreća pa se djeca ne sjećaju stvari koje su se desile tako rano, jel da?

Bogatstvo je zaista imati prijatelje sa kojima možeš tako sjesti i zaboraviti na realnost koja kući i dalje čeka. Neplaćeni računi, rata kredita i šporet kojem se danas grijač pokvario. Sve će se to riješiti, neka malo veselja u životu.

Ovo vam sve pričam kako bih vam pokazao da sam najobičniji čovjek, kojeg svaki dan vidite na ulici kako ide na posao.

Kući smo krenuli jer je žena navalila, možda zato što su nam djeca ujutro prva smjena ili jer je shvatila da prelazim granicu sa pićem – popio sam previše da se sjetim šta je rekla. Predložila je da ona vozi kući, ali ne, mogu ja to, šta pričaš ženo, nisam uopće toliko popio.

Vrtoglavicu sam osjetio kad sam stao na semaforu zbog crvenog svjetla, još jača je bila kad sam krenuo, a nepodnošljiva je postala momenat prije nego što sam osjetio jak udar.

Iduća scena u mom filmu isto je provocirala vrtoglavicu i mučninu jer su me previše velikom brzinom vozili na kolicima. Nije bilo šanse da im kažem da malo uspore. Zato sam se opet onesvijestio.

Hej, pa sad mi je bolje. Samo.. Šta? Zašto stojim iznad svoga tijela? I zašto mi otvaraju tijelo, halo? I još bitnije, jesam li ja to umro? Ne, ne bih bio na operacionom stolu da jesam.

Gdje mi je supruga? Gdje su mi sinovi? Šta je s njima? Jesu li dobro? Mislio sam da ću skrenuti od želje da saznam jesu li dobro, ali bio sam nemoćan.

Ljudi su ubrzano hodali ispod mene, a oko moga tijela. Prostorija je bila jako sumorna, a svjetlost neprirodna. Da sam imao čulo mirisa, pretpostavljam da bi miris bio odvratan.

Po tome kako su svi dočekali čovjeka koji je žurno ušao u sobu, pretpostavio sam da je on ovdje glavni. I da mi je život u njegovim rukama koje je oprezno držao u zraku.

“Stanje?” upitao je službeno.

Srednjovječna žena je izbiflala nekakve informacije, toliko strane da ne bih mogao ponoviti ni da mi ih je izdiktirala da zapišem. Ali on je očigledno sve razumio i imalo mu je smisla. To je dobar znak.

“Kako mu je porodica?” pitala je.

Mislim da mi se kao kip mirno tijelo trgnulo na to pitanje, jer je to bilo sve što sam želio da znam.

“Supruga je zaradila blagi potres mozga. Odveli su je da uslika rame. Sinovi su, hvala Bogu, bez značajnijih povreda. Sve troje su najviše uplašeni za njega.” odgovorio je.

“Zna li iko šta je sa djevojčicom?” glas je došao iz suprotnog dijela prostorije.

Djevojčicom? Kakvom djevojčicom? Mi nemamo djevojčicu.

“Na stolu je. Teška situacija.” rekao je.

Po odnosu ostalih ljudi prema njemu zaključujem da je pristupačan. Znači nije inače ovako neprijateljski nastrojen i služben. Ne, samo je sada ljut.

Gubio sam se. O kakvoj djevojčici govori?

“Puno gore nego on.” nastavio je letimično pogledavši moje tijelo. Nije imao nikakvog tona dok je to rekao. Nikakvog izražaja na licu pod maskom. Ne, njegovo lice bilo je maska.

“Kako se ovo desilo?” pitala je žena.

“Udario ih je odozada. Mladi bračni par. Djevojčica je spavala nazad. Od udara su joj slomljena četiri torakalna kralješka, a mislim da joj je rebrom rupturirana slezena. Vidjet će kakvo je stanje sa unutrašnjim krvarenjem.” pristupio je stolu. “Javit će nam kako bude.”

“Strašno. Koliko joj je godina?”

“Šest. Samo dupli broj njegovih promila u krvi.” rekao je bez ikakvog izraza.

Čitava je sala oštro udahnula i siguran sam da im je stala knedla u grlu. A onda su mi se izgubili iz percepcije.

Ne. Ne, nije se to desilo. Ovo je ružan san. Probudi se. Probudi se! Molim te, probudi se. Prokleti beztjelesni oblik. Prokleto sve.

Tijelo nam je dato sa razlogom. U momentu ovako snažnih i razarajućih emocija imamo mogućnost da ih preko njega kanališemo. Udari. Razbij. Baci. Vrisni. Plači. Ovako sam mogao samo osjećati. Sve. Nisam nikada htio ovoliko osjećati nešto. Ovo je mučenje. Ali mučenje koje sam zaslužio.

Zaslužujem li ustvari još uvijek išta? Smrt. Da, zaslužujem da umrem. Ne, to bi bilo lako. Zaslužujem da živim čitav život u ovakvoj muci.

Dok sam se gubio u svojoj svijesti koja mi je bila poput bezizlaznog labirinta, osjećao sam mrak. Dok sam bio dijete bojao sam se mraka, ali nikada ga nisam osjećao. Ovo je bilo veće od straha i dublje od osjećaja krivnje.

Hirurg je već uveliko radio na meni, ali nisam uopće bio svjestan šta radi. Onoliko svjesno koliko sam mogao da ga osmotrim, davao je dojam robota. Njegovi pokreti bili su savršeno iskoordinirani, njegov glas bez mane. Kao čovjek bez emocija. Nepogrešiv.

Ali ja ne znam da je on izuzetno emotivan čovjek. Ne znam da je kao student pravio skripte i dijelio kolegama. Ne znam da je učestvovao u svakoj humanitarnoj akciji na koju je naišao i da je krišom pozivao humanitarne brojeve kada mu je mama rekla da je pozvao već dovoljno puta. Ne znam da nije spavao noćima kako bi spremao ispite, a onda krijući se plakao kad bi nakon svega toga pao neki od njih. Ne znam za anksioznost koja je bila posljedica njegovih dubokih emocija. Ne znam za napade panike kojim je plaćao to što želi da bude osoba koja će svojim rukama spasiti nečiji život. Ne znam da osjeti muku u želucu kada vidi bolesnu djecu i ne znam da mu je nakon toga iduća misao “kako izliječiti?”. Ne znam da je on osoba koja život smatra blagoslovom i ne razumije zašto bi ga neko odbacivao tako lako.

Ja to ne vidim jer mi on ne dopušta. Iako ni ne zna da ga gledam.

Slab na ljudsku patnju, slab na životinje i nepravdu. Ovdje, dok drži komad metala u ruci, predstavljao je sve samo ne slabost. Predstavljao je nekoga koga ostatak ljudi u sobi nehotice pogleda kada aparat na koji sam prikjučen počne da pišti. Teško je pomisliti da takav čovjek ima neku slabost, a imao je. A njegova najveća slabost bila su djeca. Nevina, dobra i istinska bića. Baš kao ono koje zbog mene leži na stolu u sali pored. Volio bih da proklinjem sudbinu koja je zadesila to dijete, ali zašto bih to radio kada je krivac za njenu sudbinu sada na ovom stolu? Njegovom stolu.

Znao sam da razmišlja o istom. Ispod te besprijekorno mirne maske jednog profesionalca, on mora da je vrištao i bijesnio u sebi. Ovo nije fer.

Nisam siguran ko i u kojem je momentu izgovorio riječi “Malena je podlegla, rahmet joj duši.”, ali u tom momentu svijet je stao. Za mene i za njega.

Stajao je iznad mog tijela, sa potpunom moći u svojim rukama. Nepravda ga je boljela, a upravo je svjedočio jednoj kakvu nikad u svojoj karijeri nije doživio. Znate onaj osjećaj kada vas nepravda boli a ne možete da kaznite one koji je nanose? On je sada mogao. Mogao je dopustiti da iskrvarim i da kaže kako je dao sve od sebe, ali nažalost…

On nije želio da ja živim, želio je da preživi ona. On nije želio da me spasi. On je, kao ličnost, smatrao da ja zaslužujem da umrem. Ali nije trepnuo, nije se ni pomislio dvoumiti. Njegova ruka je nakon jednog jedinog momenta nastavila sa savršenim obavljanjem dužnosti. On ovdje nije da osjeća. On je ovdje da održi zakletvu koju je položio i to što ga boli činjenica da na noge vraća jednog ubicu, neće značiti da će posustati u održavanju iste.

“Doktore, ako hoćete, idite.” začuo sam ženski glas. Bio je njen prijatelj i mora da je znala kako mu ovo pada. “Može kolega zatvoriti.”

“Ne.” rekao je savršeno kontrolisanim tonom. “Završit ću ja sve do kraja.”

Nije bio ni svjestan veličine ovog momenta za njega kao ličnost i profesionalca. Izlazio je iz svoje zone komfora kao što to dugo nije uradio. Pobrinuo se da njegov pacijent bude zbrinut do kraja. A ja? Ja sam već bio mrtav čovjek.

Nisam nikada razmišljao o tome kako želim da umrem, već o tome kako želim živjeti. Nisam želio da moram živjeti s ovim. Želio sam da doktor nije onako bezgrešan kakav je bio. Želio sam stati na mjesto djeteta koje je zbog mene stradalo. I želio sam da, ako ima nade da opet bar na tren mogu živjeti normalno, imam jačinu kakvu sam vidio kod njega. Kod njega, i nikog više.

Kod njega koji je tako jak da je bez ijednog trzaja posao obavio do kraja. Iako je smatrao da ne zaslužujem pomoć, do kraja se borio da je dobijem.

Nekada je teško praviti se da ne čujemo sopstveni glas u glavi koji nam govori tačno ono šta želimo da uradimo. Teško je pogaziti svoj stav, za koji znaš da je najispravniji na svijetu, kako bi uradio svoju dužnost. A on je to uradio jer je dobar ljekar, a još više jer je jak čovjek.

Jak čovjek, koji je nakon što su moje mrtvo živo tijelo odvezli iz sale, sjeo uz zid i plakao.

Također, predstavljamo vam članak Jelene Šiljković, studentice 5. godine Medicinskog fakulteta u Istočnom Sarajevu koji je proglašen drugoplasiranim, prenose studenti-medicine.ba.

Dobar hirurg operiše rukom, a ne srcem!

Učinilo mi se da sam pogrešno pročitala, dobar hirurg operiše srcem, a ne rukom, mislila sam pet godina mlađa i neiskusnija.

Pet godina kasnije…

Pod reflektorima velike zelene sale konačno je pojam metamorfoza iz patologije dobio svoj opipljiv i konačan oblik. Bila je to šaka našeg profesora hirurgije. Neki ljudi ne nose svoje srce samo u grudima, već i na dlanovima, u prstima. Eto, o toj transformaciji pričam.

Medicina kao nauka nad, svoje postojanje temelji na činjenicama i kao takva daje sigurnost i ravnotežu ostatku sveta, da tamo neko u belom mantilu ipak brine i zna one tajne koje drže životnu sveću upaljenom, neprestano dolivajući svoje znanje kao ulje na vatru, rasplinjavajući plamen života.

Ti ljudi, prvi koje ugledamo rođenjem i često poslednji koje gledamo odlaskom u neki drugi svet su konekcija između dve dimenzije, most primirja između života i završetka života. Lekari.

Kompleksno je usuditi se pomisliti, a tek napisati sve što objedinjuje jednu golemu nauku, ali ako bismo barem za trenutak prepustili racio mojoj omiljenoj stilskoj figuri, metafori, onda bismo iz drugačijih uglova, različitim očima, iste dubine, prelazili i rešavali enigmu: Šta se to krije (i zašto toliko dugo traje) iza kazaljki sata u hirurškoj čekaonici?

Vanvremenske žrtve i napori svakako da navode misli stvaraju halucinacije o extraplanetarnom postojanju ili o nekoj novoj vrsti ljudi sa supermoćima. Sledeći put kada budete kritikovali svoje hirurge što je zakrpljeno kao da ste lutka, razmislite jer…

U međuprostoru i počinje i gasi se život. Međuprostor kao kakav anaerobni metabolizam, teorijski koristan, ali praktično diskutabilno primenjiv. Unutrašnji konflikti između laktata, piruvata, acidoze i oštećenja tkiva organizam pobeđuje sporazumom sa hirurzima, saveznicima koji upotrebom mehaničke sile potiskuju i vraćaju čoveka nazad, kada zaluta u međuprostoru, “ma, vrati se nazad bre, gde si pošao”, to zapravo misle dok govore ono 1,2,3… I da, to sve staje u onu, svima dobro poznatu, jako čulnu reč – reanimacija.

Unutrašnjim konfliktima spoljašnji saveznici između dva šava dostavljaju municiju, Brigadne Generale Trombocite, Generale Pukovnike Neutrofilne Granulocite i Počasnog Ambasadora Kolagena. Koncima kao kavim bodljikavim žicama postavljaju barijere i brane napadnutu teritoriju, još kada artiljerija citokina dođe, neprijateljima preti fibroziranje i jedini procvat biće proliferacija remodelirajuće kolagenaze koja će sve mikroorganizme vratiti na fabrička podešavanja kada ih zacementiraju zajedno sa FGF.

Vidite sada kako sve ima smisla. Emotivan hirurg ne bi znao kako da prevagne, te bi žalio Staphyloccocus aureus, te apoptotsko telo makrofaga. Hirurg ima srce na dlanu, da ga stegne onda kada bi se suzama izgubilo isuviše NaCl-a i slutilo kolapsu i da popusti onda kad treba maći konce i proslaviti još jednu pobedu nad smrću. Zar nije lako živeti kad čovek svoje kormilo drži u rukama, pa i kad vozite upravljač nije u tamo nekoj seroznoj opni pa da nagađate pred koji semafor će biti bradi ili tahikardično.

Upravljač je uvek u rukama, jer ruke su te koje leče, ako se pravilno koriste, kao i dodir koji nas spaja još od prvih dana života. Kombinacijom toga dobijamo upravo ono što hirurzi daju, od života život.


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!