Od rođenja boluje od cerebralne paralize, a danas je uspješna studentica: “Na prošlost gledam kao na životno iskusvo koje me osnažilo”

Uprkos proživljenom vršnjačkom nasilju, operacijama, psihičkoj uništenosti, Valerija je danas vrijedna i odgovorna studentica.


pxl 171221 91184275 Pp3Tn5Q e1643464411467
Foto: 24sata

Cijelo djetinjstvo pitala sam se: “Zašto ja?”. A onda sam shvatila da to što sam prošla može biti trauma za cijeli život, ali može biti i poticaj da postaneš bolji, govori Valerija Crnov (22) iz Varaždina za 24sata..

Od rođenja boluje od cerebralne paralize, a zbog teških životnih okolnosti i porodičnog nasilja završila je pod okriljem varaždinske udruge “Hoću život” i smještena u sigurnoj Kući mogućnosti.

GLEDAJ STUDOMAT.TV

TVoj vodič kroz studentski život!

Unatoč proživljenom vršnjačkom nasilju, operacijama, psihičkoj uništenosti, Valerija je danas vrijedna i odgovorna studentica treće godine smjerova Pedagogija te Hrvatski jezik i književnost na osječkom fakultetu, a prije svega je pozitivnog stava i na svoju prošlost gleda kao na životno iskustvo koje ju je osnažilo i izgradilo.

– Cerebralna paraliza obilježila je moje djetinjstvo jer je bolest zahvatila noge i desnu ruku, što me u mnogočemu ograničavalo. Živjela sam s majkom, sestrom i polubratom. Moj otac nije imao osobitog uticaja na naš odgoj, s obzirom na to da je uglavnom bio odsutan. Do 15. godine imala sam pet operacija. Sama sam išla u Varaždinske toplice na rehabilitacije, govori Valerija, koja posljednjih godina živi u osječkom studentskom domu. O proživljenom porodičnom nasilju ne želi mnogo govoriti.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Valerija Crnov (@valerijacrnov)

– U vrtić me nisu htjeli primiti zbog bolesti. Voditeljica je rekla da nemaju tetu koja bi se posebno brinula o meni u vrtiću, a uopće nisam trebala posebnu pomoć jer sam sve mogla sama. Da mi je možda bolje samoj kući, shvatila sam u predškoli, kad su me djeca maltretirala zbog sporijega kretanja, a odgojiteljica me nikad nije htjela voditi s drugom djecom na izlete i u šetnje.  Ostavljala bi me s jasličkom skupinom. U školi sam prolazila vršnjačko nasilje, na koje niko nije reagirao, i do 15. godine uglavnom sam već razvila iznimno nisko samopouzdanje, osjećaj da me nitko ne voli i ne želi, imala suicidalne misli… Uglavnom sam bila izolirana i sama, prisjeća se svog mukotrpnog života mlada Valerija, koja otvoreno govori o svojim usponima i padovima.

Uprkos svemu, bila je vrlo dobra učenica, a kad je upisala varaždinsku gimnaziju, već se liječila od depresije, pila tablete, imala učestale razgovore sa psihologom. Često je sama sebi govorila kako bi bilo najbolje da umre, no i kod te je pomisli osjećala odgovornost jer nije željela da to nekome bude problem.

pxl 171221 91184270
Foto: 24sata

– Vapila sam za pomoći. A onda sam slučajno čula za Kuću mogućnosti i pobjegla sam njima glavom bez obzira. Sjećam se prvog razgovora kod njih. Došla sam pred vrata udruženja, na kojima je pisalo ‘Hoću život’. Htjela sam život. Shvatila sam da su to zadnja vrata na koja mogu pokucati i, ako se ta ne otvore, neće ni jedna više u životu. Bila sam na dnu i željela sam iz te kože, govori Valerija, prva osoba s invaliditetom koja je postala članica te udruge.

Došla sam živjeti kod njih u novembru 2018. godine. Mami nije bilo drago. Skrivala sam od nje da odlazim od kuće do zadnjeg dana bojeći se da bi to spriječila. U udruženju sam našla svoju novu porodicu, kaže Valerija.

Udruga se finansira humanitarnim donacijama pa štićenicima, osim smještaja, edukacija i drugih aktivnosti, ne mogu osigurati financijsku pomoć. Zbog toga je Valerijina asistentica i prijateljica Sabina Jelinek organizirala prikupljanje pomoći na fakultetu.

– Vrlo sam zahvalna Sabini, ali i svim studentima koji su se odazvali akciji, jer mi svaki dodatni novac dobro dođe. Često padam pa poderem hlače. Moram nositi posebnu obuću. Na putu do fakulteta koristim taksi, a sve su to troškovi koji se nagomilaju, a živim od doplatka za tuđu pomoć i njegu. Invalidninu sam izgubila uz obrazloženje da bi mi se zdravstveno stanje trebalo jako pogoršati kako bih je ponovno dobila. Imam i stipendiju, ali od nje odvajam 20 posto za Kuću mogućnosti kako bi i drugi štićenici mogli u njoj naći sigurnost, kaže Valerija.

U sigurnoj kući upoznala je i deset godina starijeg muškarca s kojim se zaručila u julu. On volontira u udruženju i zahvalna mu je za sve što je za nju učinio.