“Činjenica je da od rođenja ulazimo u svijet pun granica u kojem pri svakom našem iskoraku, pri svakoj našoj pomisli nailazimo na prepreke, kako na apstraktne tako i na konkretne. Tvrdim da su strašnije prepreke utemeljene na iluziji koje se ‘kote’ u umovima ljudi, od kojih možemo očekivati da ćemo se na kraju svi nalaziti u svijetu u kojem ćemo od rođenja imati pripremljen govor za svaku našu situaciju, svaki naš problem, svaki našu misao, serviranu od određene ideologije. Pitanje je kako tretirati svaku od njih?”
Piše: Amina Zilić
Dževad Karahasan u svojoj knjizi “Knjiga vrtova” govori da, kako u nama samima, pa tako i u svijetu oko nas postoji neprekidni sudar granica i da su moguća samo dva načina postavljanja prema njima, a to je rat ili vrt. Razmišljajući o ovim riječima zapitala sam se, na koji način su izgrađene granice naše zemlje, pa samim tim i granice u ljudima koji grade vlastite živote na njenom tlu.
Živimo u Bosni i Hercegovini, zemlji koja je uvijek bila čuvena i znamenita po bogatstvu koje je crpila iz multikulturalnosti i multietničnosti, koje su kao most spajale daleke i različite obale. Danas ih rušimo pa nam ostaje mutna, brza, nabujala voda koja simbolički predstavlja sve životne nedaće koje čovjeka izjedaju pa se tako u svojoj nutrini cijepa na dva dijela, dvije nespojive obale samoga sebe koje se uzaludno dozivaju.
Svojevremeno je postalo svima jasno da se mržnja među narodima rađala više zbog samih ratova, nego što su ratovi nastajali iz mržnje. Prvo smo ratovali, pa smo se onda počeli mrziti. Danas se svaki od naroda većim dijelom još uvijek drži zastarjelih ideala koji su jednoglasno odbačeni kao moralno ispravni širom svijeta, baš kao što je Zapad osporio nacizam i fašizam. Miješaju nacionalizam s patriotizmom. Ljudi gledaju u jednom smjeru, pritom ne znajući šta mogu vidjeti s ostalih strana koje su im prekrivene.
Zar nije lakše živjeti u miru? Zar smo došli do situacije kada ljudi mijenjaju svoja imena jer ne žele da se osjećaju nelagodno živeći na Vratniku gdje svi imaju većinom muslimanska imena? Pitam se da li je njegovanje multikulturalnosti istrošeno ili je zaista mrtvo? Da li postoji galerija slika u umovima ljudi na kojima se mogu vidjeti samo mrak, zločin, krv i mržnja?
Vjerujem da je cijeli svijet odraz malih svjetova koje mi gradimo u nama samima i isto tako vjerujem da ne postoji tolika količina mržnje, nego je zlo uvijek glasnije i jače se dokazuje. Matematički je dokazano da minus pobija plus. Prethodnim proljećem je tekla rijeka krvi, koja konstantnim “kišama mržnje” još uvijek nije presušila. Teče oko nas. Teče u nama samima. Svojevremeno je monolitnost uma zavladala naspram heterogene sredine.
Da li je izlaz bijeg? Ako jeste, gdje da bježimo? Ako nije, gdje onda ostajemo?
Razmislite. Dobro razmislite. Raspravljamo svakodnevno da li se kaže kafa, kahva ili fuka, a u kući ni kafe ni drva, ni struje ni vode da se podgrije.
Napomena: Tekstovi objavljeni u rubrici “kolumne” odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala STUDOMAT.ba.
(STUDOMAT.ba)