Piše: dr. Selma Terzić, abc-doctors.com
Na prvoj godini fakulteta, prvi put sam vidjela šta znači štela kada je na anatomiji jedna izabrana grupa uvijek polagala pismeni dio ispita, a na usmeni ispit dolazila kod iste profesorice, dok smo mi ostali profesore dobijali slučajnim izborom i uvijek nekog drugog profesora. I da, postoji vrlo malo „doktorske djece“ koji nisu imali štelu, koji su se trudili i radili zajedno sa nama ostalima. Gledali smo kako „izabrani“ imaju unaprijed izvučena pitanja, ispisane sveske sa odgovorima samo na pitanja koja su znali da će dobiti, pa čak i one koji ni to nisu mogli naučiti, ali su prolazili. A mi smo padali, plakali i mučili se. Jedan posebno bezobrazan student, kolega, nakon očite štele je došao i rugao nam se u kosturnici – toliko o tome da ih je sramota.
Na drugoj godini smo već saznali da „izabrani“ imaju skoro sve testove unaprijed i da se dobro družiti sa njima ako želiš i ti da ih imaš. Tako su takozvani „štelaši“ postali popularni, a svi koji bili protiv toga – neomiljeni. Na četvrtoj godini smo se susreli sa profesoricom koja je na prvom predavanju prozvala djecu svojih kolega i posebno ih pozdravila. Više se ni profesori ne sakrivaju.
Ovo nije slučaj samo na jednom medicinskom fakultetu, situacija je ista i u drugim gradovima gdje su naši saradnici imali priliku da vide situacije gdje se studenti koji nisu izalšli na ispit kasnije nalaze na spisku sa rezultatima i visokim ocjenama ili da student preda prazan papir i dobije visoku ocjenu. Nedavno je portal Crna hronika u saradnji sa hrabrim kolegama grupe Studenat iz Tuzle objavila članak o malverzacijama na ovom fakultetu, a više možete pročitati ispod.
(FOTO) Procurili razgovori: Profesori namještali ispite studentima Medicinskog fakulteta u Tuzli
Općenito mišljenje je da u našoj primitivnoj sredini, kada profesori poznaju roditelje, djeca sigurno lakše prolaze. Problem je što dokaza ili nema ili nema dovoljno ljudi koji bi to potvrdili.
Godinama sam gledala kako nesposobni, neinteligentni i ograničeni ljudi prolaze samo jer su im roditelji doktori ili političari. Mi „ostali“ smo prolazili onako kako studenti i treba da prolaze kroz medicinu, ako se zaista želi obrazovati dobre ljekare: velikim učenjem, trudom, neprospavanim noćima… Mislila sam da će sva ta ružna iskustva ostati iza mene kad završim fakultet, mislila sam da ću nakon šest godina truda i rada, bez trunke štele, konačno dobiti priliku da pokažem sve svoje vještine i znanje. Međutim, u Bosni i Hercegovini, prednost nažalost imaju štele.
Kada je zapošljavanje u pitanju, posao u privatnoj klinici može se dobiti ako vam roditelji znaju direktora ili su i sami zaposlenici. Posao u državnim institucijama dobijate prijavom na konkurs i polaganjem pismenog i usmenog ispita. Odnosno, tako bi trebalo biti. Međutim, iskustvo mojih kolegica i kolega je da ispit imaju oni koji imaju štelu, tj. da najveće bodove imaju oni koje neko „gura“. Prije par dana, na konkursu na koji se ja nisam bila prijavila jer tada još nisam ispunjavala uslove, vidjela sam da je na kraju liste jedan od najpametnijih i najsposobnijih studenata moje generacije, a na samom vrhu osoba koja od znanja ima samo roditelja na poziciji. Usmeni dio ispita je uvijek isti – degradirajući za žene. Ako ste žena u medicini, doktorica dakle, najvažnije pitanje koje komisiju zanima je kada planirate imati djecu i udati se – pitanje koje je nezakonito postaviti, ali će vam ga, bez stida, postaviti.
Mjesecima slušam: „Prijavio/la sam se na konkurs, ali već znam ko će biti primljen.“ Da, svi znamo za vaše štele, ali je sreća što ste u Bosni i Hercegovini, pa od toga što znamo nemamo ništa. Sada, kada već dižem ruke od svog rodnog grada i, kao mnoge moje kolege, posao tražim u drugim gradovima i kantonima, sve više razumijem zašto je lakše otići u Njemačku, daleko od svega što voliš i znaš. Tjeraju nas, a naše roditelje i porodicu ostavljamo na milost i nemilost nesposobnim, neinteligentnim i smrtonosnim mladim doktorima.
Od zemlje, koja je u ratu oduševila druge zemlje prvoklasnim ljekarima koji su svugdje dočekani raširenih ruku, došli smo do zemlje u kojoj su zdravstvene ustanove u finansijskom plusu, a broj bolesnih, neliječenih, neadekvatno liječnih i preminulih je sve veći, do zemlje koja ne može da liječi svoju djecu već ih šalje u Tursku i zemlje u kojoj se ljudi više boje bolnice i doktora nego smrti.
Možemo se boriti i moramo se boriti. Ne znam za vas, ali ja sam dala sve za svoj poziv i nastavit ću davati. Radit ću svaki dan na sebi, učiti što je više moguće i istraživati. Ne želim okretati glavu na štelu i nepravdu – jer neko mora prekinuti ovaj začarani krug. Ne želim napustiti ovu zemlju, želim ovdje živjeti, raditi, imati porodicu, biti sa svojim najdražima, pomoći svim kojima pomoć doktora treba. I želim da naša profesija opet bude cijenjena i poštovana. Možemo i moramo bolje! Pridružite mi se! Dignite glas na štele i nepravdu. Budimo promjena koju tražimo!