Kako je Novosađanka od igre djetinjstva napravila biznis

– Ljudi prepoznaju kada imate cilj, dobru ideju i radite srcem. Skoro mi je jedna žena prišla i upravo to rekla: da se vidi da radim s ljubavlju i s dušom, kaže Aleksandra Botić (35) iz Novog Sada koja već dvije godine pravi šatore za djecu.

Svoju priču počinje zapažanjem da joj upravo mališani na izložbenim sajmovima trče u zagrljaj i dodaje da joj nema ljepše potvrde kvaliteta i uspjeha od toga.

Priča mi da se našla u situaciji da bira da radi ili da ostavi posao koji joj je donosio privremeno zadovoljstvo, u kojem joj niko nije garantovao sigurnost, gdje nije postojala mogućnost napredovanja i gde je bila prinuđena da trpi i guši svoju ličnost, slobodu i kreativnost. Konačno, dala je otkaz i svu ušteđevinu uložila u ideju u koju je vjerovala.

– Ranije nisam bila svoj gazda, ali sam svakom poslu tako pristupala kao da radim za sebe i davala svoj maksimum. Ni u jednom trenutku nisam sumnjala u sebe, u svoje vještine i samu ideju, sigurna je.

Razmišljajući o svom djetinjstvu i bezbrižnom periodu odrastanja sjetila se svih igara koje je voljela, a jedna od njih bila je pravljenje šatora od ćebadi, jastuka i aluminijumskih merdevina.

– Ne postoji osoba koja u svom periodu odrastanja nije uživala u toj graditeljskoj igri – zimi bi pravili iglo, a ljeti šatore, sjeća se Aleksandra.

Dok je sa suprugom Dušanom (35) razvijala ideju o Mushroom šatorima, željeli su da to bude ekološki proizvod, kutak koji može da se nadograđuje (zamjenom platna šator za sobu postaje plažni) i što je najvažnije, da se nasljeđuje.

– Prenatrpani smo plastikom, a velike kompanije od današnje djece prave potrošače i samim tim grade im druge vrijednosti. Nama je cilj da doprinesemo kreativnom razvoju, da podstaknemo očuvanje životne sredine, da ih motivišemo da sami nešto naprave, poprave, sklope, da razvijaju motoriku i da jednog dana napravimo bolji i zdraviji svijet za sve nas.

Jedini materijali koje koriste su prirodni i to su kvalitetno puno drvo i pamuk.

– S obzirom na to da sam veliki esteta i perfekcionista, sve mora da bude pod konac. Šator ima 4 noge, 3 dodatna dijela na koje se navlači platno i drvene čepove koji služe za spajanje.

Aleksandra je nakon Karlovačke gimnazije završila Višu pedagošku školu u Novom Sadu. Imala je sreću da radi razne poslove, od radijskog voditelja, predavača stranih jezika, PR-a, odnosno da se oproba od marketinga do prodaje.

– Suprugova porodica se više od 20 godina bavi izradom namještaja i oni su nam mnogo pomogli. Ja sam zadužena za dizajn, nabavku materijala i sve što je u vezi sa tekstilom i kasnije sa prodajom, a suprug za proizvodni dio i izradu konstrukcija. Imamo nekoliko dizajnera kreativaca koji su tu kad se nagomila posao, a rokovi se približe.

Aleksandra kaže da je najvažnije da se, kada krenete da radite nešto za sebe, okružite pravim ljudima.

– Prijatelji će se polako osipati. Kada krećete u avanturu zvanu sopstveni posao ista je situacija kao kad se nađete u nekoj nevolji ili problemu: svi će vas tapšati po ramenu prije nego da vam pruže ruku. Postoji bezbroj načina kako da dođete do vaših kupaca, jedan on njih je da se usavršavate u čitavom nizu, od proizvodnje do plasmana.

Najveća inspiracija i podrška joj je majka koja je uvijek tu za sve, žena koja umije da se uhvati u koštac sa životom i iz ničega stvori nešto.

– Vjerovatno sam i ja povukla tu crtu na nju. Naučila me je da se borim i izborim za sebe i svoje bližnje, da vjerujem u sebe i u svoje ideje i da ne pristajem na manje od onoga koliko vrijedim. Podrška mi je i moj suprug, koji mi je prije svega pravi iskren prijatelj, a tu su i šira porodica, brat, sestra i nekoliko prijatelja koje mogu da nabrojim na prste jedne ruke – ispričala je Aleksandra.

(Pricesadusom.com)