Noć prije sve spakuješ, skakućeš po kući, dogovaraš se sa prijateljima kako ćete, gdje ćete, šta ćete sve raditi. Sve to vrijeme ne obraćaš pažnju na mamu koja provjerava da štagod ne zaboraviš i uopće ne vidiš suze koje krije u očima. Otac koji inače ne priča puno, tu noć je posebno šutljiv, bori se sa nekakvim mislima i tu i tamo te nešto pita, prenosi mojfaks.dnevnik.hr.
Svane novi dan…
Isprazniš sobu, pospremiš krevet, torbu na rame, vučeš kofer za sobom i opet ne shvaćaš da to nije samo pražnjenje sobe. Dok ne siđeš niz stepenice i ugledaš mamu na vratima kuće kako ti u suzama govori da se čuvaš, javljaš i da ti je spakovala tvoju najdražu hranu. Tu je negdje ubacila i nešto para (da otac ne zna), malo sa strane da ti se nađe.
Tek tad te stegne u grlu i shvaćaš da to nije samo odlazak na par mjeseci, godinu. Ti, odlaziš, sam, u nepoznato – koliko god ti se poznato činilo. Od tog momenta stalni odlasci i vraćanja dio su tvog života. Izlaziš, pokušavaš skriti suze koje bi mogle da teku kao voda iz česme, ali mamin pogled, zagrljaj i osmijeh umotan suze… to je nešto što svako može zamisliti kada pomisli na svoju mamu.
Jedinstveno i neopisivo.
Odlaziš i u glavi ti je samo jedna slika: tvoja mama na pragu kuće, maše, uplakana, ali i nasmijana – da te opet nekako pokuša utješiti.
Konačno si otišao. Lijepo je. Ne fali ti ništa. Sve su ti pružili i pružili bi ti više da tražiš. Samo ti sad ponekad zafali ono majčino zapitkivanje. Poželiš da te netko pita šta ima i kako si, da te netko dočeka kad se vratiš sa fakulteta ili samo da netko pospremi onaj sto nakon ručka.
Uhvati te nostalgija noću pa gledaš slike dvorišta, psa, mačke. Prisjetiš se onih noći kad ste pili kafu i smijali se više od djece u vrtiću koja nemaju pojma zašto se smiju, ali sreća je očigledna. Sjetiš se svog grada i ulica koje poznaju tvoje korake. Lijepo je, ali teško. Na početku. Navikneš, jer je lijepo, ali studenta koji dolazi iz drugog grada nikad ne pitajte zašto živi za određeni petak i zašto mrzi riječ nedjelja.