BUM! Okrenete se i vidite osobu na podu, a za tim čujete stidljiv, pa sve jači smijeh ostalih članova kolektiva – žrtva je šaljive podvale u radnom okruženju.


Ispostavit će se da je neko skinuo šarafe sa stolice, i kada je ta osoba sjela, završila je na podu u tren oka.

I dok će se neko u menadžmentu duboko zabrinuti u vezi s povredom na radu i osiguranjem u te svrhe i slično, to je ipak samo zezancija, mangupluk, neka vrsta inicijacije – zar ne?

Ali šta ako se neko zaista ozbiljno povrijedio, ili ako je drugačije protumačio cijelu situaciju, pa je to dovelo do nasilničkog ponašanja među kolegama, možda čak i do sudskih procesa protiv kolektiva?

Moderni stav, koji mnoge kompanije promiču danas, jeste da su sva sredstva dozvoljena u borbi protiv stresa i nezadovoljstva. To je posebno vidljivo iz iskustava kompanija koje većim dijelom zapošljavaju Y generaciju, gdje je sasvim normalno, ako ne i obavezno da radne prostorije uključuju sobu za zabavu i razne opuštajuće sadržaje.

Čak i kad se radi o konvencionalno uređenoj kompaniji, humoristične situacije imaju niz prednosti koje mogu podići motivaciju i angažman zaposlenika. Međutim, postoji još nešto na što trebamo obratiti pažnju u takvim situacijama. Humorističnost, posebno ona praktična, ima i mračnu stranu, onu koja može imati veliki efekat na sposobnosti lidera da kontrolišu radnu sredinu.

Mračna strana humora

Humor se temelji na prepoznavanju granica prihvatljivog svake pojedine grupe. To učvršćuje odnose u timu i minimizira razlike, dok potencira sličnosti. Uobičajeno je da ovaj proces razgraničavanja reflektuje stereotipe. Tako će se članovi radnog tima bolje upoznati, definirati i redefinirati sami sebe, potencirat će ono što im se dopada, a ono što im se ne dopada, isključiti.

To se događa na više načina. Na primjer, način na koji se zaposlenici šale na račun klijenata. To se može odnositi na npr. njihovo nerazumijevanje biznisa ili čak nedostatak poslovnog bontona. S druge strane, postoji opasnost da i sam menadžment može zapasti pod utjecaj grupnih stereotipa i na taj način stigmatizirati pojedine zaposlenike kroz šale i internu komunikaciju. Naravno, jasno je da nema potrebe napominjati da se neki praktični trikovi ne mogu primjeniti na starije kolege ili one koje imaju umanjenu radnu sposobnost radi invaliditeta.

Dakle, humor se može koristiti da se radni tim učini koherentnijim, ali ujedno, ukoliko neke od tih šala na račun člana tima ili klijenta, pređu granicu ili dođu do onih kojima nisu namijenjeni – to može predstavljati ogroman problem za kolektiv, ali i menadžment.

Primjer koliko neugodna takva situacija može biti je vidljiv iz slučaja kada su hakirani serveri Sony-a. U jednoj od e-mail interakcija članova producentskog tima koje su privukle međunarodnu pažnju stoji referenca na Angelinu Jolie i njen film Cleopatra, u kojoj se kaže: “…ubij me, molim te! Odmah! …”

(AKTA)