Učenica je IX-1 razreda Druge osnovne škole u Bosanskoj Krupi. Pored maternjeg, tečno govori i engleski jezik. Na prvi pogled je sasvim obična djevojčica: voli pisati, čitati, svirati klavir, a uz to vodi i blog. Uključena je u razne aktivnosti kojima je cilj poboljšati stanje društvene zajednice. Voli volotirati i pomagati drugima, prenosi imep.ba.
Ta djevojčica je doživjela tešku saobraćajnu nesreću koja joj je promijenila život. Njen „susret sa smrću“ desio se kada je imala 13 godina – od naizgled lijepog, sunčanog dana, divnog za odlazak na izlet biciklom, proistekle su brojne posljedice. Nakon nesreće koju je imala dok je vozila svoj bicikl, a koja se naizgled činila banalnom – udarila je glavom o tvrdi beton – bila je operisana, potom u vještačkoj komi, a zatim u šok sobi.
Toga dana, kada je trebala na siguran izlet, Farah se danas prisjeća u dijelovima. Kaže da su joj sva sjećanja nakon pada isjeckana. U Kantonalnoj bolnici u Bihaću obavljena je operacija. Nakon buđenja provela je određeni period i na drugom odjelu, a ono što joj je posebno teško palo jeste saznanje da neće moći raditi stvari koje je do tada svakodnevno radila. Stalna glavobolja i mnogi lijekovi su joj bili znak da je nesreća bila ozbiljna i da je imala sreće. Nadala se, kaže, da će joj se život vratiti u normalu. Ali posljedice su bile mnogobrojne: nije mogla ići u školu, izaći na sunce, zaplivati u moru… Većinu tog ljeta provela je u krevetu, bez pisanja, čitanja, čak i bez gledanja TV-a. Nije mogla koristiti mobitel i propustila je sve stvari koje su njeni vršnjaci tog ljeta radili.
Ali nakon dva mjeseca Farah počinje da piše, dotiče papir, olovku, pa i mobitel. Tada počinje da izlazi iz kuće – sa šeširom na glavi, ali sretna i prisjeća se „heroja u bijelom“ koji su joj pomogli.
I od tada, od te nesreće, kaže, „cijeni svaki trenutak, sve što se drugima čini kao banalnost ili sitnica“.
– Ispunjena sam životom, jer sam bila toliko blizu da ga izgubim. Ne mogu da treniram i bavim se sportom, baš zbog toga što mi na desnoj strani glave nedostaje sljepoočna kost. Iz preventivnih razloga se držim dalje od svega što može da mi naudi. Sada, blizu godišnjice te nesreće, osjećam se više živo nego ikad, kaže Farah.
Poziva sve ljude da izvuku pouku iz njenog „stravičnog, ali istinitog“ iskustva.
– Stavite kacigu kada ste na biciklu ili rolšuama, vežite pojas kada uđete u auto i ne idite na neistražen strm put ako niste sigurni u svoje sposobnosti. U pitanju je jedna sekunda, samo jedna, a dovoljna da vam preokrene cijeli život!, upozorava Farah.
Kaže da je spremna raditi stvari kojima druge čini sretnima jer „osmijeh zadovoljne osobe koju si usrećio ne poredi se ni sa kakvom novčanom svotom“. Dobila je životnu bitku i postala jača, svjesnija i zrelija!
(STUDOMAT.ba)