Tuzla – Sutra je drugi rok upisa na fakultete Univerziteta u Tuzli. Druga prilika za studente koji na prvom roku nisu upisali željeni studij (ili nisu imali sreću, štelu ili para). Svi oni koji su završili srednju školu imat će priliku postati studenti prava, ekonomije, historije, anglistike, građevinarstva, rudarstva, mašinstva… Kad kažem „svi” ne mislim na neku superficijalnu generalizacu jer danas, nažalost, SVI studiraju.
Piše: Šejn Husejnefendić
Fakulteti i univerziteti u Bosni i Hercegovini su postali, i to ne odskora, socijalne ustanove; ustanove koje su odavno napustile svoju primarnu zadaću obrazovanja mladih, naučnog i stručnog usavršavanja te otkrivanja novih saznanja i inovacija. Danas većina fakulteta služi za podkusurivanje svima, od vladajućih struktura do kvazistudenata nezainteresovanih za progres i nauku. Kako?
U prvom redu za podkusurivanje su vladajuće strukture; tako se vlade svih kantona preko univerziteta podkusuruju kada žele kupiti socijalni mir i maknuti sa ceste novu armiju punoljetnih mladih ljudi koji su tek napustili srednju školu. Budući da nesposobni kleptomani i politikanti nikad i nisu imali strategiju rješavanja problema zapošljavanja na kantonalnom ili državnom nivou mnogo je bolje slegnuti ramenima i što je moguće više olakšati ljudima da studiraju „u nadi za bolje sutra”. Tim potezom vlada nije do kraja pogriješila već uradila (za sebe) tri dobra poteza: maknula je armiju mladih ljudi s ceste boreći se tako protiv alkoholizma i narkomanije (mada u praksi to i ne djeluje baš tako), olakšala je subvencijama i kojekavim ustupcima „ugroženim kategorijama” studiranje i kao treće prividno je smanjila broj nezaposlenih osoba. Procjene su da se na državnom nivou svake godine ima više od 100.000 srednjoškolaca što znači da se svake godine oko trećine tih ljudi nađe pred dilemom: ili studirati ili raditi, što najčešće završava studiranjem. Zgodna je činjenica da se time maskira stvarno stanje broja nezaposlenih čija je cifra već sada svakako zastrašujuća. Zamislite tek da se svi oni koji su prijavljeni kao studenti ujedno prijavljeni i kao nezaposleni (što oni svakako i jesu budući da su kao takvi bez prihoda, posla i uglavnom na teretu svojih roditelja)?
Preobražaj fakulteta u socijalne ustanove svakako najviše ide na ruku vladi kojoj je bitno upisati političke poene, skloniti „djecu sa ulice” i prividno smanjiti broj nezaposlenih ali šta je sa onima koji su zaduženi da pokušaju zadatak stavljen pred njih obaviti na valjan način? Fakultetski objekti su nerijetko zapušteni i neadekvatnog prostora da udome sve veći broj studenata a to je samo naznaka onoga što se krije iza zidova. Neuslovne učionice i sale, manjak amfiteatara, projektora, hroničan manjak računara, zastarjeli štampači (za koje često nema tonera) su samo početak liste problema. Kada na to dodamo činjenicu da dobar broj asistenata nema ugovor o djelu a da oni postojeći uglavnom nisu plaćeni za svoje prekovremene sate te javnu tajnu da su većina profesora stavili u prvi plan stranačke aktivnosti ili privatni biznis vidimo da od sintagme „visoko obrazovanje” ne ostaje ni „obrazovanje” a kamoli „visoko”. Nesnosnu situaciju dodatno će opteretiti nezadovoljstvo svih ostalih u obrazovnom procesu (poput osoblja u studentskoj službi, pomoćnih radnika i sl.) koji su samo u ovoj godini, kao i svi ostali u sektoru obrazovanja, zabilježili dva smanjenja plate, izostanak regresa te kašnjenje naknada za prevoz, topli obrok… Kako isfrustrirani, poniženi i preopterećeni prosvjetni radnici mogu polučiti dobar rezultat pod ovim uslovima? Veoma teško…
Posljednji u redu za „podmirivanje” su oni koji su možda najmanje krivi: budući studenti. Prije je studirao ko je stvarno želio i mogao učiti, raditi, truditi se i odricati (i uz to dobiti priliku za studiranje). Danas studira svako i za studiranje treba jako malo truda, skoro nimalo odricanja i definitivno nimalo učenja. Eksplozija prodaje uređaja za prepisivanja („buba”- slušalica, satova za prepisivanje itd.) potvrđuje da posao nikad bolje nije išao, a ako je to preskupa investicija uvijek ostaje uzdanje u sreću, popularne „puškice” iliti „đonove” i nada u solidarnost druga/drugarice do sebe. Bitno je se samo upisati, a fakultet će se završiti sam od sebe – možda u roku, možda za sedam ili čak deset godina ali diploma će biti tu. Neki su prisiljeni studirati jer bi inače nakon srednje škole morali napustiti roditeljski dom i pokušati preživjeti sami u opakom svijetu oko nas. Jedan broj studira zato što će na taj način zadržati penziju ili neki drugi vid materijalne podrške do svoje 25-e godine pa onda, čak i ako ima jako dobre izglede za uspjeh u studiju, zbog straha od gubitka novca ne želi od studija napraviti – studij… Jedan broj studira u nadi da će se bolje udati. Neprilike svojoj djeci čine i roditelji koji pod svaku cijenu žele od svog sina ili kćerke napraviti ljekara, pravnika, inženjera iako možda njihovo dijete u stvarnosti jako želi da se bavi automehanikom, slikarstvom ili pak nekim sportom…
Trendovi devalviranja prisutni su na svim poljima u BiH pa su i diplome značajno izgubile na svojoj vrijednosti. Tako ćemo vjerovatno u skorijoj budućnosti imati najviše diplomiranih nezaposlenih na birou svih struka i zvanja samo zbog činjenice da nam je ne tako davno „zafalilo” pametne upisne politike i zdravog razuma…
(TIP/Šejn Husejnefendić)