Povodom 8. marta – Međunarodnog dana žena, Univerzitet u Sarajevu će umjesto tradicionalne čestitke da obilježi ovaj historijski datum poštujući i afirmirajući napore žena da ostvare društvenu ravnopravnost.
Otvaranjem Izložbe i održavanjem razgovora sa autoricom Šejlom Šehabović i umjetnikom Dejanom Slavuljicom, opredjeljujeljuju se za otvaranje novog akademskog prostora za diskusiju o ženskim pitanjima i pravima, prvenstveno cijeneći značaj slobodne misli, senzibilizirane optike i umjetničkog angažmana.
Razgovor sa umjetnicima vodit će teoretičarka književnosti i kulture Merima Omeragić, istraživačica na Univerzitetu u Sarajevu. Umjesto cvijeća, namjera im je da skinu okove, da krenenu emancipacijskim stazama, jer riječima Rose Luxemburg “Oni koji se ne pomjeraju ne primjećuju svoje lance”.
– Želim zabilježiti djelić usmene kulture bosanskih žena, u govoru u kojem sam odgajana, uvodna je rečenica teksta kojim autorica Šejla Šehabović osim što najavljuje izložbu i prateći katalog, mapira mjesto bosanskohercegovačke žene u (savremenoj) kulturi i svakodnevnom životu.
Projekat “Bez sebe: drama svakidašnjeg u govoru žene” sinteza je podraženog ženskog usmenog govora zabilježenog u kratkim zapisima Šejle Šehabović koji katarktično zahvataju suštinu tereta življenog iskustva podmetnutog raznim iskušenjima, i s druge strane, upečatljivih ilustracija Dejana Slavuljice, kojim umjetnik zahvata ograničavajuće materijalne efekte spoljašnjeg svijeta i sistema koji brutalno i iz sjene markira ženske živote.
Kroz tri tematska bloka pod nazivima: Tijelo, Orijentacija i Identitet ispituju se značajni polovi koji determiniraju egzistenciju žene, tjelesnost kao bolnost i opasnost; smjer u pravcu žrtvovanja i stradanja; i identitetske normativne stege/ograničenja koja diktiraju patrijarhalna i poželjna modeliranja.
Konkretnije, radi se o internaliziranim ženskim strahovima od gubitka integriteta tijela, strahovima od gubitka orijentacije i identiteta koji vode u desubjekciju i marginalizaciju, piše unsa.ba.
U sazvučju ženskih glasova koji diskursivno “usmeno”, dakle tradicijski razgovorno, sa izvornim frazama, ponegdje i literarno prefinjeno svjedoče tegobna, nadasve potresna i duboko intimna iskustva, te autentičnih crteža koji, iako jednodimenzionalno bez suvišnog kolorita, suvereno šeću kroz aporije teksta, otkriva se značaj osmišljavanja cilja kazivanja i prikazivanja različitih dimenzija ženskog života u umjetničkim medijima.
A šta je umjetnost drugo, nego refleksija stvarnosti? I prostor za artikulaciju mogućih ženskih sopstava obilježenih rodnom nejednakošću s kojom su žene kao populacija suočene, i polje borbe za bolje danas.