fbpx

Domljan: Trebaju nam dva zakona o visokom obrazovanju, državnim univerzitetima ukinuti školarine

Otvoreno je i pitanje školarina studenata, a Domljan smatra da zakonom treba naglasiti da državni univerzitet nema pravo naplaćivati školarinu i paraškolarinu, jer se finansira iz budžeta.


Novi zakon o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo već je digao dosta buke, formirana je komisija od čak 25 članova, a konkretni koraci tek slijede. O ovom procesu svoje mišljenje ima i rektor Sarajevo School of Science and Technology Vjekoslav Domljan.

Domljan za Klix.ba kaže kako se u Izvještaju Evropske unije za BiH između ostalog navodi i da je ukupni kvalitet obrazovanja još uvijek slab, da je javna potrošnja u cijeloj zemlji i dalje na visokom nivou od oko 40 posto BDP-a, dok je kvalitet pruženih usluga prilično nizak, posebno u oblasti zdravstva i obrazovanja.

 – Da bi podržala dugoročni rast, Bosna i Hercegovina treba posebno unaprijediti kvalitet obrazovanja i obučavanja, a posebno ubrzati modernizaciju nastavnih planova kako bi se bolje uskladili s potrebama domaćeg tržišta rada. Kanton Sarajevo priprema novi zakon o visokom obrazovanju koji bi trebao biti pripremljen do kraja marta i u primjeni od naredne akademske godine, ali za početak bi bilo dobro početi rušiti Berlinski zid, jer je utjecaj političkih stranaka na obrazovanje veći no utjecaj Saveza komunista u 1980-im godinama, smatra on.

Dodaje da treba donijeti Okvirni zakon o visokom obrazovanju i Zakon o državnom univerzitetu Kantona Sarajevo, jer se, kako pojašnjava, u slučaju UNSA radi o budžetskoj organizaciji, odnosno državnom univerzitetu.

 – Okvirni zakon bi trebao na jedinstven način riješiti pitanja univerziteta neovisno o njegovom karakteru. Aktuelni zakon tretira univerzitete jednako samo kad se radi o obavezama i odgovornostima, uglavnom jednako kad se radi o pravima, a isključiv je kad se radi o finansiranju, kaže.

Treba li se država miješati u visoko obrazovanje, to je standardno pitanje. Domljan kaže kako je visoko obrazovanje privatno dobro, privatno jer, za razliku npr. od nacionalne odbrane kao tipičnog javnog dobra, postoji konkurencija i mogućnost isključenja.

 – Kad se država miješa u djelovanje tržišta obrazovnih usluga, treba ispravljati djelovanje tržišta, a ne sistemski ga suzbijati i to na gori način nego što je to činila 1980-ih godina, barem u pojedinim kantonima. Kad se visoko obrazovanje tretira kao privatno dobro koje pružaju privatni proizvođači, država treba regulirati i transferirati dohodak (npr. za finansiranje studenata slabog imovinskog stanja). No, država BiH, pa tako i Kanton Sarajevo, proizvode privatno dobro. Stoga Zakon o državnom univerzitetu Kantona Sarajevo treba regulirati državnu proizvodnju usluga obrazovanja, kao i finansiranje proizvodnje i potrošnje tih usluga, navodi on.

On kaže i kako aktuelni zakon tvrdi, ali ne i objašnjava kako je to visoko obrazovanje od posebnog značaja i interesa.

 – Trebao bi objasniti šta to znači u uvjetima većeg broja univerziteta i djelovanja tržišta. Ako su, recimo, Kantonu potrebni određeni kadrovi, ‘poseban značaj i interes’ bi mogao značiti subvencioniranje proizvodnje (programa) ili potrošnje (polaznika programa). Dalje bi država trebala objasniti radi li se o subvencioniranju proizvodnje ili potrošnje, te posebno da li se ekskluzivno subvencionira proizvodnja usluga visokog obrazovanja državnog univerziteta, dodaje on.

Poseban značaj i interes kantona bi se trebao ogledati u poboljšanju ljudskog kapitala per capita, nastavlja on, a jedan primjer toga bi bio sticanje studijskih bodova u saradnji s renomiranim evropskim univerzitetima, kroz pružanje dvojne diplome i slično.

Na kraju je ključno pitanje finansiranje univerziteta, a Domljan smatra da, ako se država odluči da intervenira na tržištu, može primjerice subvencionirati proizvodnju, tj. davati novac proizvođaču usluge. No, ne mora nužno subvencionirati proizvođača, nego može i potrošača, tj. može novac dati studentu, a ne univerzitetu.

 – Važno je imati u vidu da koristi visokog obrazovanja uglavnom pritiču pojedincu, a ne društvu. Stoga opredjeljenje treba biti da uslugu plaća korisnik usluge, a ne porezni obveznik. Što bi porezni obveznik plaćao uslugu od koje koristi ima pojedinac. Kanton Sarajevo je odlučio da sredstava poreznih obveznika predominantno dodjeljuje državnom proizvođaču usluge i da neku mrvicu da studentima. No, u perspektivi subvencioniranje proizvodnje usluga treba svoditi na subvencioniranje programa (javnih i privatnih univerziteta), koji imaju visoke pozitivne eksterne efekte, i na finansiranje studenta upisanih na te programe, jer u tom slučaju koristi obrazovanja pritiču uglavnom društvu, kaže on.

Otvoreno je i pitanje školarina studenata, a Domljan smatra da zakonom treba naglasiti da državni univerzitet nema pravo naplaćivati školarinu i paraškolarinu, jer se finansira iz budžeta.

 – Dopuštanje državnom univerzitetu da naplaćuje školarinu i paraškolarinu je podrivanje tržišta i nelojalna konkurencija privatnim, nesubvencioniranim univerzitetima. U tom slučaju državni univerzitet može ponuditi nižu cijenu od tržišne, jer mu to omogućava dodijeljena subvencija, zaključio je on.


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!