Bijeg iz domovine ne garantuje uvijek uspjeh

Mnogi danas misle da je za uspjeh i jednu bolju i sigurniju budućnost potrebno otići iz svoje domovine, u ovom slučaju Bosne i Hercegovine, zemlje koja vrlo malo nudi najperspektivnijem i najproduktivnijem dijelu stanovništva kad je u pitanju dokazivanje njihovih sposobnosti, kvaliteta i znanja. Zato i sve više mladih ljudi odlazi u zemlje u kojima mogu dobiti kvalitetnije obrazovanje, posao te koje će im pružiti pristojan život.


Foto: Ilustracija
Foto: Ilustracija

Za razliku od iseljavanja sredinom XX. stoljeća kad su na rad na Zapad išli samo muškarci, danas odlazi cijela obitelj i to ne samo trbuhom za kruhom, nego jednostavno zato što ljudi žele živjeti normalno. A, što je najžalosnije, država malo toga poduzima kako bi zaustavila iseljavanje.

Razloga za odlazak iz BiH je mnogo – između ostaloga – loša ekonomska situacija, nezadovoljstvo cijelim sistemom i besperspektivnost, no glavni razlog je nemogućnost zaposlenja uz što uvijek ide i korupcija, neraspisivanje javnih konkursa ili raspisani konkursi za radno mjesto na kojem je već netko počeo raditi ili se već unaprijed zna tko će ga dobiti. Zbog te situacije mladež i traži spas izvan ove zemlje te sa sobom odnosi optimizam, znanje i ambicije.

Primjer bračnog para Bakula

Mladi par Bakula iz Hercegovine jedan je od onih koji su pokušali započeti život u drugoj zemlji, u nadi da će si osigurati egzistenciju i mogućnost napretka. Prije desetak godina preselili su se u Hrvatsku no s vremenom su shvatili da je i tamo svaki pošten rad podcijenjen i premalo plaćen. Slično kao i u BiH.

Od 2005. do 2009. godine živjeli su i radili u Splitu. Radili su različite poslove ali, uz sve padove, nisu odustajali od cilja. Svih tih godina su ulagali u svoje znanje kroz seminare i edukacije. Međutim, kako su ipak doživjeli neuspjeh pri pokušaju egzistencijalnog života u inozemstvu, odlučili su pokušati u Posušju, i to s tapetarstvom.

Početak nije bio nimalo lagan jer je trebalo stvoriti kvalitetnu mrežu suradnika i dobavljača materijala gdje su maksimalno pazili na kvalitet istog. Kao i u svakom poslu, ispočetka su se morali jako puno žrtvovati, no i teški trenutci su dio uspona. Tek kad su stali na noge i uspjeli uštedjeti nešto novca, odlučili su započeti zajednički život i vjenčati se.

Njihov brend „Pro-dizajn“ već četiri godine uspješno posluje. Mario Bakula, brend menadžer i idejni dizajner „Pro-dizajna“, je zapravo taj koji dogovara poslove, nabavlja materijal i plasira brend na tržište, a Lucijana Bakula, krojačica i vrsna šnajderica, stvara čuda od svega što joj dođe pod ruke. U svojoj samostalnoj obrtničkoj radnji oni tapeciraju namještaj za ugostiteljske i vjerske objekte, razni pločasti namještaj, kućni namještaj, unutrašnjost svih vrsta motornih vozila od skutera, osobnih automobila, radnih strojeva pa sve do luksuznih jahti.

„Uspjeh ne dolazi preko noći“

– Uz ideje koje frcaju u vašoj glavi i dobru organizaciju, i malo talenta je dovoljno za uspjeh. Imali smo dovoljno samopouzdanja da uspješno pokrenemo ovaj posao jer kako drugačije dobiti samopouzdanje ako ne pokažete ono što umijete i znate. Znam da moja energija nije uzalud utrošena. Prešli smo jako težak put od početne ideje do njene realizacije a Mario je zaslužan što sam zapravo i spoznala svoj potencijal. Cilj nam je da svaki naručitelj bude zadovoljan i iznenađen onim što dobije, a kvaliteta je naravno neupitna. Volimo svoj posao, a posebnu nam motivaciju daje zadovoljstvo na licima naručitelja, kazala nam je Lucijana.

Lucijana je, kako kaže, podjednako ponosna na sve što je radila, te se ne može odlučiti koji joj je zapravo najbolji rad. „Trebate raditi ono što volite i truditi se da uspijete, a uspjeh ne dolazi preko noći, potrebno je mnogo truda i ulaganja ali se na kraju isplati. Važno je vjerovati u sebe.“

Mario smatra da „država, prije svega, mora mladim ljudima ponuditi još bolji poticaj, kako bi oni svoju budućnost gradili u svojoj domovini. Ukoliko bi se poboljšao položaj mladih u BiH te im se pružila prilika za dostojan rad i normalan život u vlastitoj državi, iseljavanje bi se u svakom slučaju smanjilo.“

Iz ovog pozitivnog primjera, a takvih nije baš puno sudeći po broju mladih koji su nezaposleni i po broju onih koji su već otišli, vidimo da se i u ovakvoj zemlji, zemlji koja nudi jako malo, ipak može uspjeti.

(Ivana Krstanović, Karike.ba)