BiH u očima studenata: Pročitajte njihovu viziju države za 21. stoljeće

Brojni su oni koji od mladih u Bosni i Hercegovini očekuju da budu dugoočekivana promjena nabolje.


studenti
Foto: Klix.ba

Klix.ba je uradio intervju sa pet mladih ljudi iz BiH, a mi vam isti prenosimo u cjelosti.

Sagovornici su im bili studenti dodiplomskog i master studija na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu (FPN UNSA). Odlučili su se za njih, jer su studenti visokoobrazovne ustanove na kojoj se izučavaju država, politika i društvo.

GLEDAJ STUDOMAT.TV

TVoj vodič kroz studentski život!

Rođeni su tokom i nakon posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini. Dosadašnji životni vijek isključivo su proveli u državi koja je ponovo stekla nezavisnost 1992. godine.

Teme razgovora bile su shvatanje države, pitanje patriotizma, koji je to najveći problem zemlje, (ne)odgovornost građana, posebno mladih, kako Bosna i Hercegovina treba biti politički i ekonomski uređena te kakvu vanjsku politiku bi trebala voditi.

Mirza Šaćiri, student je završne godine master studija na Odsjeku za sociologiju, njegov dio intervjua možete pročitati u nastavku teksta.

Šta za tebe znači država, koja je svrha njenog postojanja?

Za mene, u najkraćem smislu, država jeste organizirana zajednica koja ima organiziran društveni, politički i ekonomski sistem. Država ne bi trebala biti isprazni imaginarij, niti per se svrha sama sebi, već svrhishodna građaninu i servis društvu.

S obzirom na to da su kroz historiju postojale države koje su bile suprotno od navedenog, onda možemo i propitati zašto neke države postoje ako nisu servis svojim građanima. Bosna i Hercegovina de jure jeste država, ali de facto dosta ovih karakteristika ne ispunjava. Razloge za to možemo pronaći u njenom ustavnom uređenju, administrativnom uređenju i kršenju osnovnih ljudskih prava.

Smatram da se nalazimo na rubnom području i da, ukoliko želimo živjeti u Bosni i Hercegovini, moramo ponovo propitati svrhishodnost države, jer očito je da Bosna i Hercegovina nije dobar servis svojim građanima.

Referisao bih se na podatak o tome koliko je osoba u proteklih 10 godina napustilo ovu državu, a između ostalog razlozi za to su da nisu ravnopravni na svakom pedlju teritorije, loša je protivusluga države (zdravstveni sistem, socijalni sistem, itd.).

U tom propitivanju moramo jasno odabrati koncepte, definirati svoje uređenje i usmjerenje. To podrazumijeva da nađemo najmanji zajednički sadržilac koji će olakšati živote svojim građanima. Zbog svoje historije smatram da u Bosni i Hercegovini do reforme Ustava i njenog uređenja jedino može da dođe od novih političkih aktera, jer su stari previše “ofucali” termin države i zloupotrebljavali ga u dnevnopolitičku korist. Kada napustimo emotivističke iskaze i stavimo racio na čelo države, možemo da počnemo da pričamo o njenoj renesansi.

Šta za tebe znači patriotizam – da li je to zaista iskreno osjećanje pripadnosti državi ili je to, kako je zaključio britanski književnik Samuel Johnson, posljednje utočište hulja ili je nešto treće?

Za mene je patriotizam light verzija nacionalizma, bar ovaj patriotizam koji se godinama prodaje u Bosni i Hercegovini. Kako je pisao Danilo Kiš, nacionalizam je gubljenje individualne svijesti, pa bih proširio i rekao da je patriotizam samo dio ideološke lažne svijesti, koja se javlja kao izlika za agresije, invazije i razaranja, onog što, tobože, nije dio naše patrie. Dakle, javlja se kao priprema za nacionalizam, kao pravljenje distinkcije na “mi” i “oni”.

U svom tekstu “Dan poslije dana nezavisnosti” za Prometej.ba sam demaskirao tu lažnu svijest brige i ljubavi, koju nazivamo patriotizam, kroz primjer u kojem su našim predstavnicima vlasti puna usta patriotizma, ali u trenucima pandemije nisu u stanju nabaviti nijednu dozu vakcina za svoje građane.

Nisam vidio ni da se patriote brinu za naša prirodna bogatstva, šume, vode i rijeke. Zar to ne bi bila ljubav na zdrav način? Međutim, posljednje utočište hulja, koje razdvaja na nacionalnim i religijskim obilježima – kako kažete u naslovu pitanja – i ponosi se samo na osnovu svog porijekla, bez brige i djelovanja ka očuvanju prirode, je samo potvrda opscene falinke u mišljenju.

Kakav odnos Bosna i Hercegovina treba imati s Rusijom i Kinom?

Bosna i Hercegovina mora biti svjesna svoje minornosti kao samostalne države u geopolitici, ali i značaja u širem geopolitičkom lancu.

Ma koliko bi zbog toga Bosna i Hercegovina možda trebala igrati na kartu multipolarnosti, na osnovu posljednjih dešavanja, nesumnjivo da Bosna i Hercegovina treba nastaviti osuđivati agresiju i imperijalne ambicije Rusije, naročito ove trenutne spram Ukrajine. Ovim je ogoljena i vanjskopolitička karta Rusije, koja se godinama perfidno nastojala čuvati pod izlikom kojekakvog soft powera.

Posljednjih godina Rusija ima izrazito agresivnu politiku i spram Bosne i Hercegovine, doprinoseći razjedinjavanju i njenoj destabilizaciji, naročito sa sve otvorenijom podrškom retrogradnim političkim snagama. Međutim, izuzev šire geopolitičke slike, treba biti iskren i priznati da je Bosna i Hercegovina mala zemlja i gotovo neinteresantna Rusiji. Zato mnogo toga zavisi od toga kako će se kretati geopolitika i teško je u ovim situacijama ponuditi ispravan odgovor.

Kina je jedna od vodećih ekonomskih sila u svijetu. Treba ostvarivati zdravu i racionalnu saradnju, razmjenivati znanje i tehnologiju s njima. No, nužno je biti oprezan i pažljiv da se ne bi dogodila eksploatacija javnih, kao i ljudskih resursa. Posebno je izazovno gajiti neke multipolarne veze i odnose, i zbog unutrašnje strukture stanovništva i njegovih političkih snaga, s obzirom na službenu opredijeljenost putu i integracijama ka Evropskoj uniji i NATO savezu.

Bosni i Hercegovini je potrebna razumna vanjska politika, ali kada nema unutarpolitičke kohezije, pitanje je kako je ostvariti izvana. Velike sile na Bosnu i Hercegovinu mogu gledati kao na marionetu za svoje geoplitičke želje i planove, pa je u svemu tome potrebno gledati ono što je najbolje za interes Bosne i Hercegovine.

Nužno je da pratimo civilizacijske vrijednosti i tekovine koje su bazirane na antifašističkim vrijednostima. U ovim trenucima u najboljem interesu Bosne i Hercegovine jeste da se distancira od zvanične Moskve, njeguje dobrodržavne odnose s Kinom, ali da jasno artikulira i radi na svom putu ka Evropskoj uniji.

Ines Poljo, studentica je prve godine na Odsjeku za komunikologiju/žurnalistiku, a ona je za na svoja pitanja odgovorila na sljedeći način.

Koji je najveći problem Bosne i Hercegovine – njen ustavnopravni sistem, nacionalizam, kriminal, korupcija, nepotizam, klijentelizam ili nešto drugo?

Smatram da je najveći problem Bosne i Hercegovine njen ustavno-pravni sistem. Iz tog sistema proizilaze i nacionalizam, kriminal, korupcija, nepotizam, klijentelizam i ostali faktori neuspjeha naše zemlje. U današnjem sistemu društva, u kojem se akumulira bogatstvo, potreban je veliki broj siromašnih radnika u konkurenciji za poslove, što smanjuje platne fondove i povećava profitabilnost. 

Tom retorikom se služe etnonacionalni lideri u namjeri da skrenu pažnju s vlastitih neuspjeha u upravljanju. Nacionalizam je eliti maska za korupciju i nepotizam, patriotski spjevovi služe manipulaciji masama, koji šire nacionalizam i etnonacionalizam, što opet ide u korist eliti, a ne građanima Bosne i Hercegovine.

Privatni sektor, civilno društvo, lokalne uprave su potencijalni pokretači promjena koje su potrebne državi da se oslobodi zarobljeništva.

Da li su zapravo građani najodgovorniji za stanje u kojem se nalaze?

Građani su zapravo najodgovorniji za stanje u kojem se nalaze. Građani su ti koji biraju tzv. lidere, pa su oni odgovorni za sve radnje, ali i nerad “lidera”. Ako ne nastupe, sami su građani krivi što su odabrali pogrešne ljude. U svakoj transparentnoj demokratskoj postavci uvijek postoji prozor za ispravku, reviziju i poništenje pogrešnih radnji. Ako građani ne reaguju, sami su krivi.

Određeni dio stanovništva gaji toksičan historijski sentiment, koji guši daljnji razvoj naše zemlje, kako u ekonomsko-političkom smislu, tako i na društvenom planu i toleranciji.

Da li si među onima koji smatraju da će mlađe generacije, rođene nakon rata, biti promjena nabolje?

Postoji stara poslovica koja kaže da su mladi lideri sutrašnjice. Mladi igraju veliku ulogu u izgradnji države. Posjeduju moć da pomognu zemlji da se razvije i krene ka napretku. Dakle, mladost jedne zemlje određuje i njenu budućnost.

Ljudi često vjeruju da samo političari prave velike promjene, ali većina političara često reaguje na promjenu umjesto da je stvara. Oni su barometri, a ne vremenske prilike. Primjera radi, socijalna reforma također znači da je grupa ljudi sa zajedničkom ideologijom, koja zajedno pokušava postići određene opće ciljeve.

Uloga svakog studenta je da uči. No, pitanje je na koji način će stečeno znanje upotrijebiti. Jedan student može “započeti reformu”, drugi će je sačuvati, treći održati, četvrti unaprijediti, što znači da nemamo svi isti cilj.

Azra Omerović, studentica je treće godine na Odsjeku za politologiju, smjer Upravljanje državom, a njena razmišljanja možete pročitati u nastavku.

Šta razmatraš kada odlučuješ o tome da li ćeš ili nećeš glasati na izborima?

Dilema glasati na izborima ili ne je jedna od onih s kojima se nisam suočavala. Uvijek rado odaberem prvu opciju iz razloga što to, pored građanske dužnosti, predstavlja moju volju i spremnost da pomažem izgradnju društva u povoljnijem smjeru. Istina je da situacija u našoj zemlji nije najblistavija, ali baš to treba poslužiti kao razlog više za angažovanost na političkoj sceni generalno, što svakako uključuje i izlazak na izbore.

Ukoliko bih propustila glasanje, to bi značilo i propuštenu šansu da kao ravnopravan građanin učestvujem u kreiranju važnih odluka. Referendum iz 1992. je dobar pokazatelj koliko odziv građana može dugoročno utjecati na budućnost jednog društva.

Šta je razlog što polovina stanovništva ne glasa na izborima?

Smatram da su tu u prvom redu neispunjena obećanja građanima od vlasti koja prebacuje težište s kolektivnih ciljeva i interesa na one partikularne. Suočeni sa činjenicom da oni koji nas predstavljaju ne čine dovoljno za opće dobro, sve više i više birača biva razočarano takvim postupcima, čime je nezainteresovanost za glasanje na izborima dodatno pojačana.

Ovakvu apolitičnost i neosviještenost pojedinaca da glasanjem zapravo pomažu unapređenju zajednice smatram drugim razlogom neodazivanja stanovništva na izbore. Nažalost, velika je većina onih s uvjerenjem da baš njihov glas ne znači ništa, što koči cjelokupan politički život i slabi bilo kakvu mogućnost za promjenu.

U jednom trenutku sve političke opcije postanu slične do te mjere da ja, kao osoba od 24 godine, nisam čula da iko od stranaka nudi nešto što bi mene zanimalo. Sve se svodi na jedno te isto. Akcenat se stavlja na prošlost i na ono što je bilo, dok se malo pažnje posvećuje budućnosti. Nema ideološke razlike među strankama, koja je veoma bitna, jer stranke podrazumijevaju organiziranu grupu čiji su konstitutivni elementi težnja za osvajanjem/održanjem vlasti, izražavanje interesa klasa i ideološki karakter, odnosno programsko opredjeljenje.

Ono što je veoma važno jeste da se politika i demokratija ne smiju svoditi samo na izbore te da je i do nas samih, jer često ne znamo šta ti pojmovi znače.

Da li glasanje na izborima u Bosni i Hercegovini treba biti obavezujuće?

Ako određene zemlje uvode obaveznu vakcinaciju, ne vidim razlog zašto i glasanje na izborima u Bosni i Hercegovini ne bi bilo obavezujuće. Sam izlazak na izbore znači određivanje vlastite sudbine – nadu u bolje sutra, odnosno održanje postojećeg stanja ukoliko smo njim zadovoljni.

Pruženu priliku treba iskoristiti, a nikako ignorisati i svojom pasivnošću škoditi cijelom društvu. Izgleda da jedino obaveza, čije neizvršavanje podrazumijeva sankciju, može motivisati pojedine da ispune ono što bi inače trebali, a tiče se i njih samih. Međutim, iako je obavezujuće glasanje na izborima značajan korak, često se postavlja pitanje da li ćemo zaista dobiti neku promjenu.

Činjenica da 47 posto stanovništva ne glasa na izborima ne mora nužno biti samo apatija, već i politički stav da se nema za koga glasati.

Minel Abaz je bachelor politologije i MA socijalne i kulturne antropologije, a u nastavku pročitajte šta on misli o našoj domovini.

Treba li Bosna i Hercegovina ostati država isključivo tri konstitutivna naroda, u kojoj će i Hrvati isključivo birati svoje političke predstavnike, ili postoje okolnosti za stvaranje građanske države?

Ovo bi bila neka vrsta kliničke smrti za Bosnu i Hercegovinu i neki ideal liberalne, savremene, moderne, demokratske države, koja će biti inkluzivna za sve građanke i građane, neovisno o njihovoj etničkoj, nacionalnoj, vjerskoj, seksualnoj, rodnoj i bilo kojoj drugoj pripadnosti.

Stoga, Bosna i Hercegovina mora biti država i tri “glavna”, većinska naroda (i bošnjačka i srpska i hrvatska), ali i država i zemlja za sve druge i drugačije, koji ili Bosnu i Hercegovinu vide kao svoju državu i zemlju (različite manjine kao što su Romi i Jevreji, druge manjine koje žive na prostoru još od vremena Austro-Ugarske), ili su se jednostavno u različitim geopolitičkim okolnostima zatekli tu (ljudi u pokretu, migranti i izbjeglice, prognani zbog nasilja i ratova).

Društvenih i/ili političkih snaga za stvaranje liberalne, inkluzivne, sekularne, moderne i demokratske Bosne i Hercegovine možda trenutno nema ili su objektivno slabe, ali da je to ideal kojem se treba težiti, naravano da jeste. U simboličkom smislu to ne traži odbacivanje ZAVNOBiH-a ili samo njegovo puko potvrđivanje, već i nadgradnju istog, u skladu s 21. stoljećem te globalnim i lokalnim kontekstom i okolnostima.

Da li Bosna i Hercegovina politički treba biti potpuno liberalna država – da LGBTIQ osobe i druge manjinske zajednice imaju prava kao i svi ostali građani, da u bolnicama postoji mogućnost eutanazije, da npr. u školama postoji seksualno obrazovanje, itd.?

Naravno da da. Bosna i Hercegovina, kao što sam rekao prije nekoliko godina u jednom tekstu referišući se na slogan pokreta Demokratija u Evropi (DiEM25), se treba demokratizovati ili je neće biti.

Najmanje što se može uraditi je težiti ka idealima i principima liberalne demokratije i liberalizma. To podrazumijeva, između ostalog, i da LGBTIQ i druge manjinske zajednice imaju prava kao i svi ostali građani i građanke, da postoji mogućnost eutanazije, seksualno obrazovanje u školama i sl. Naravno, i principi i (politička) filozofija liberalizma ima svoje ograničene kapacitete i sistemske greške, koje se pokazuju širom svijeta (širom demokratskih liberalnih država), a na koje nije uspio odgovoriti ni neoklasični/neoliberalni model “upravljanja”, zapravo deregulacije tržišta i atomizacije društva.

Moramo se zalagati za “laičku državu i sekularno društvo”, ali imati u vidu greške i ograničenja koje liberalno uređenje nosi, kako bismo i te nedostatke dokinuli i prevazišli. Jedan od mogućih modela smo već ponudili u prošlosti, kada smo možda jedini put u historiji bili politički subjekt, a ne puki objekt historije i politike. To je period NOB-a i period radničkog samoupravljanja u socijalističkoj Bosni i Hercegovini, kao dijelu SFRJ.

Da li Bosna i Hercegovina treba biti socijalna država ili država u kojoj će prevladavati tržišni principi?

Bosna i Hercegovina prvenstveno mora biti antifašistička, socijalno pravedna, internacionalistička. U suprotnom, ne može dugoročno opstati. Bosna i Hercegovina bez slobode, jednakosti, ravnopravnosti, bez pravde je ranjiva i slaba. Valja nam se potruditi da se spasi što više od progresivne i ZAVNOBiH-ovske Bosne i Hercegovine, a pri tome mislim i na socijalni (i socijalistički) moment.

Ne mislim, naravno, na pravljenje države-slučaja u smislu socijalnih davanja i izdataka, i uplitanja države u svaki kutak našeg privatnog i javnog života (etatizam), ali u smislu da za društvo i kontekst Bosne i Hercegovine te za neku mirnu koegzistenciju i zajedničku borbu protiv velikih opasnosti koje nam prijete, tržišni mehanizmi i princip tzv. nevidljive ruke, koja će riješiti sve naše i globalne probleme jednostavno ne radi.

Zapravo, on nikad nigdje nije ni radio, jer to je “nevidljiva ruka”, slobodno tržište nigdje ni ne postoji. Neki oblik regulacije i organizacije, i neki oblik države, pandemija je najbolje pokazala, jednostavno mora postojati. Kao što nove političke stranke naspram starih moraju izrasti iz uličnih protesta i pokreta te stvoriti i održati dijalektiku s bazom, tako je i s društvenim i političkim životom: moramo jačati snagu lokalnog, ali održavajući dijalektiku s nekim višim, centralnim organom.

To znači, čak i ako toga nismo svjesni, razmišljanje u smjeru prevazilaženja kapitalizma i tržišnih mehanizama. Zadržavanje postojećeg stanja sigurno nije opcija, a ovakvo razmišljanje i društvena/politička prakse su put ka gradnji novog društva na idejama i idealima jednakosti, prijateljstva i snage.

Sajra Šarenkapa, studentica je treće godine na Odsjeku za politologiju, smjer Međunarodni odnosi i diplomatija

Da li Bosna i Hercegovina, ovakva kakvu je ti vidiš, ispunjava svoju svrhu postojanja kao države?

Trenutna slika Bosne i Hercegovine kao države je previše komplikovana da bi ispunjavala svrhu svog postojanja u političkom smislu. Mnogo toga je isprepleteno i zamršeno, ali niko ne želi da bude odgovoran za to, a svi krive jedni druge. To je dovelo do toga da se osnovni elementi jedne države, koji su odlika njenog postojanja, preispituju na svakom koraku.

Smatram da je veliki problem politike što je gradila prozore na kući koja nije imala jake temelje, i sad baš te iste prozore krivi što se cijela kuća urušava, a urušava se prema unutra na sve koji se nalaze u njoj. Ono što je potrebno jeste da se pokušaju uspostaviti jaki temelji, jer osnovna svrha kuće nisu prozori, već njena stabilnost i da zaštiti sve one koje žive unutar nje.

Da li Bosna i Hercegovina treba biti članica Evropske unije i NATO-a?

Euroatlantske integracije jesu put za Bosnu i Hercegovinu, ali je pitanje koliko su daleko NATO i EU od nas. Potpuno je prirodna stvar razvijati međunarodne odnose, jer je ipak takvo doba u kojem je diplomatija jedan od najjačih “trikova iz rukava”, koji jedna zemlja može imati. Preduslov da bi se vanjska politika mogla razvijati jeste da se unutrašnja politika uspostavi i stabilizira. Zbog situacije u kakvoj se nalazimo, smatram da smo izuzetno daleko od cilja, jer svaki put kad uradimo jedan korak naprijed, uradimo još tri nazad.

Da li je dobar odnos sa Sjedinjenim Američkim Državama ključan za Bosnu i Hercegovinu?

Dobar odnos sa SAD-om jeste bio ključan za Bosnu i Hercegovinu, ali danas imamo mnogo više faktora na političkoj sceni osim SAD-a, a na koje bi trebalo da se obrati pažnja, kao i da naučimo kako se ophoditi prema njima.