Jeste li nekada odlučili da ne govorite o nekim temama samo jer ste znali da ćete naići na osudu sredine iz koje dolazite?
18.12.2017. / Nikola Kandić
“Spirala tišine” je izraz koji je prva iskoristila njemačka autorka Elizabeth Noelle Neumann u svom djelu “Spiral of Silence” iz 1947. godine i dio je nauke masovnih komunikacija.
Ovo djelo je postavilo teoriju koja dokazuje da nećemo ili smo manje spremni izraziti svoje mišljenje ukoliko intuitivno osjećamo da je naše mišljenje u manjini, odnosno da neće dobiti podršku većine. Razlog zašto se neko ustručava da izrazi svoje mišljenje, iako je argumentovano i zasnovano na evidentnim činjenicama, jeste zbog straha od odbacivanja i izolacije od ostatka društva koje ne misli tako.
Da bismo bolje shvatili spiralu šutnje ili „strah od većine“ potrebno je da pomenemo ulogu i značaj medija, u procesu formiranja javnom mnjenja. Mediji igraju veoma važnu ulogu u procesu kreiranja javnog mnjenja, naročito kada je u pitanju uspostavljanje većinskog dominantnog mišljenja ili bar privida većinskog mišljenja. Mediji su ti koji oblikuju javno mišljenje i kada to rade jedan duži vremenski period tako što šalju mnogobrojne iste ili slične poruke prema javnosti (građanima), oni na kraju stvaraju status quo, a kada imamo popularno, dominantno mišljenje, tada će manjina da odustane od izražavanja svog mišljenja, bez obzira koliko ono bilo ispravno i očigledno.
Spirala tišine pretpostavlja da svi mi kontinuirano procjenjujemo i ocjenjujemo puls javnog mnjenja u nadi da ćemo procijeniti šta je to što je “dominantno” i popularno tj. šta je to što će nas putem izražavanja mišljenja, približiti “našoj grupi”. Što više osjećamo da je naše mišljenje bliže većinskom, vjerovatnije je da ćemo biti spremni da ga glasno izrazimo u javnom diskurs. Kada osjetimo da neku osobu društvo odbacuje, distanciramo se od nje, iz straha da ćemo i sami biti odbačeni zbog povezanosti ili podrške toj osobi.
Neki će izbjegavati da javno izraze stav za koji smatraju da je u manjini, svjesni da će njihovi blog postovi ili tekstualni sadržaji ostati na internetu u budućnosti, što ima potencijal da im nanese buduću štetu u životu, sa klijentima, prijateljima ili vlastima. Ova pojava se prenijela i na naš “online život”. Kada, na primjer osjetimo da se naši prijatelji na društvenim mrežama neće složiti sa nekim našim političkim ili društvenim stavom, manje objavljujemo ili objavljujemo neke “lakše“ teme, prosto jer se plašimo da će se neodobravanje iz online svijeta preliti sa društvenih mreža na međuljudske odnose u stvarnom životu. Jednostavno, želimo da izbjegnemo konfrontaciju i mogućnost buduće štete ili izolacije.
Ovakva marginalizacija slobodnomislećih pojedinaca i intelektualaca je odlično oružje za eliminaciju političkih i društvenih protivnika, čime se služe skoro sve političke stranke, kako kod nas, tako i u mnogo otvorenijim društvima. Dakle, što je naše mišljenje drugačije od dominantnog mišljenja, to smo više marginalizovani, manje govorimo i tako spiralno ulazimo u još više marginaliziranu poziciju. Manje govorimo – više šutimo, dok ne nastane muk, praznina i intelektualni vakum.
