Život prije mobitela: Da li ste vi ovako proveli svoje djetinjstvo?

 Život prije mobitela: Da li ste vi ovako proveli svoje djetinjstvo?

Pokušat ćemo da se prisjetimo onih najbitnijih situacija koje su se bez interneta i mobitela “rješavale” na neke druge načine.

Da – život je postojao i davno nekada prije nego su se pojavili internet i njegov mlađi brat mobitel. Većina nas se toga sjeća, a ona manje sretna djeca koja su poslije cucle u ruke odmah dobila kompjuterske miševe i mobitele, e pa njih nam je malo žao jer nam nije bilo baš tako loše bez ovih danas “obaveznih” stvari, piše banjaluka.com

Koristili smo kućni telefon i skoro uvijek razgovarali pred ukućanima. Bilo je to dijelom i zbog toga što se telefon obično nalazio tamo gdje su se svi ukućani najčešće “muvali” (hodnik, trpezarija). Ako ste baš željeli privatan razgovor morali ste sačekati da budete sami kod kuće ili da telefonirate sa telefonske govornice. Većinu brojeva smo znali napamet, a oni koji su baš puno koristili telefon i zvali dosta ljudi obično su imali ono džepno izdanje malog rokovnika u koji su azbučno-abecednim redom zapisivali bitne brojeve.

Ako se na vrijeme niste dogovorili za izlazak sa društvom, morali ste čekati prijatelje da dođu po (kod) vas ili biste jednostavno izašli sami u nadi da ćete ih sresti tamo gdje ste obično izlazili. Kada bi se sa djevojkom, momkom ili društvom dogovarali da se negdje nađemo, to je bilo striktno u toliko i toliko časova. Svi smo nekako bili odgovorniji, prosto nismo imali mogućnost da nekoga “izradimo” u posljednji čas slanjem poruke (na sve danas moguće načine) ili jednostavnim pozivom na mobitel.

Kada smo se fotografirali, nismo mogli odmah da vidimo kako smo “ispali”, trebalo je “ispucati” i ostatak filma pa ga odnijeti kod fotografa i tek onda uz kaficu i društvo pogledati slike sa npr. ljetovanja ili ekskurzije.

Kada bi se pojavila neka nova pjesma odnosno album našeg omiljenog pjevača ili grupe slušali smo je na radiju dok se kasete i ploče ne pojave u prodaji. Većina omota audio kaseta nisu imali tekstove pjesama tako da smo ih mogli naučiti samo slušajući ili od nekog ko ih je prepisao sa omota ploče ili nekako drugačije. Ako niste imali novca za kasetu ili ploču, čekali ste uz radio stanicu da čujete svoju omiljenu pjesmu i na svom kasetašu bi brzo pritiskali ono crveno ‘rec’ dugme sa već pripremljenom kasetom za snimanje. Rijetki su se mogli pohvaliti snimkom cijele pesme, ali eto i te naše kućne varijante su se slušale.

Da bi saznali više vijesti o nekim stvarima koje su nas interesovale (npr. muzika), morali smo znati kada je na radijskom ili TV programu neka muzička top lista, a pregled programa se mogao naći u dnevnim novinama koje je nakon posla kući obično donosio tata. Kasnije su došli i neki časopisi za mlade koji su nam u tom smislu nudili još više informacija.

Glavna i najveća zabava je bilo gledanje televizije. Uvijek bi se radovali nekom dobrom filmu ili dugometražnom crtaću, a programski sadržaji za djecu i mlade su u uređivačkoj politici tada bili među najvažnijim.Kada ste nekome željeli dokazati da nije u pravu (odnosno da vi jeste) nije bilo Googla pa da to završite tek tako! Ne, morali ste potvrdu dobiti od nekog (starijeg) autoriteta ili je možda sami pronaći u nekoj enciklopediji.

Niste brojali lajkove na svojim fejsbuk statusima i slikama već sa koliko ste se prijatelja sinoć vidjeli ili koliko je tuđih pogleda zabilježilo da imate nove leviske.

Sa prijateljima smo se umjesto onlajn igrica zabavljali uz kartaške igre (“tablići” i sl.) te trčkarali okolo igrajući “Partizana i Njemaca”.

Na kraju, nekada je trebalo imati hrabrosti pa prići djevojci koja vam se sviđala, reći joj prave riječi, osvojiti je. Nije tu bilo pomoćnih sredstava, brojeva mobitela, poruka i naravno fejsbuk lajkova. A ako bi smo s nekim prekidali i to je trebalo oči u oči da se kaže i “obrazloži”.Sve su to bile stvari koje su nas gradile kao ličnosti, neke ispite smo položili, na nekima padali. Sve u svemu – puno smo se više, ljepše i kvalitetnije družili. Znamo da tada i nije bilo drugog izbora, ali nam to nije puno ni smetalo.

Dolazili smo u školu prije početka nastave da bismo igrali igre: “školice”, “lastike”, a omiljeni izbor za dječake bio je ipak fudbal.

Možda te i ovo zanima?