Iako je Bosnu i Hercegovinu već napustio zastrašujuće veliki broj ljudi, država još uvijek ne ulaže nikakve ozbiljne napore da zaustavi egzodus mladih ljudi pa čak ni onih naročito nadarenih.
Marko Rajković, jedan od najuspješnijih mladih matematičara na Balkanu, 2013. godine najbolji učenik nevesinjske gimnazije, samo je jedan od mnogih genijalaca koje smo pustili da odu.
Slovenija, za razliku od nas, nije propustila priliku da takvog učenika dovede u svoju zemlju. Nakon uspjeha na takmičenjima iz matematike Marko je dobio ponudu da studira na jednom od slovenačkih univerziteta, a uslovi koji su mu ponuđeni bili su takvi da se nisu mogli odbiti.
Danas je Marko Rajković naučnik na Univerzitetu u Bonu, jednoj od najcjenjenijih i najuspješnijih matematičkih i naučnih institucija u Evropi i svijetu. Svojim naučnim radom daje doprinos ne samo Njemačkoj, u kojoj sada živi, nego i čovječanstvu.
Sa Markom smo razgovarali o tome da li je država mogla zadržati mlade ljude u zemlji i kako, da li je bilo teško donijeti odluku o odlasku i da li bi ostao u RS-u da su mu kojim slučajem ovdje bili ponuđeni isti uslovi:
– Tokom takmičenja iz matematike sam dobio ponudu za studij u Sloveniji. Nakon konsultacija sa roditeljima, profesorima i prijateljima odlučio sam se da prihvatim tu ponudu. Odluka naravno nije bila lagana jer je značila put u nepoznato, na mlad univerzitet gdje poznajem svega par ljudi. Sa druge strane, značila je saradnju sa ljudima koji su mi dali do znanja da vrednuju moj rad i da će mi omogućiti odgovarajuće uslove za školovanje i napredak u karijeri. Pri tome mislim na stipendiranje, rano uključivanje u naučno-istraživački rad, finansiranje odlazaka na takmičenja i konferencije. Vjerovatno bih prihvatio sličnu ponudu da ostanem u RS-u ili Srbiji, ali u tom trenutnku takve ponude nije bilo.
Nakon Slovenije Marko je školovanje nastavio u Njemačkoj. O tome koliko je dugo tamo i čime se tačno bavi rekao je:
– U Njemačkoj sam od septembra 2016. godine. Tada sam započeo master studij matematike na Univerzitetu u Bonu koji sam uspješno okončao u ljeto 2018.godine. Oktobra iste godine sam započeo doktorat na Institutu za numeričke simulacije na istom univerzitetu. Moj istraživački interes je ponajviše vezan za primjenu metoda varijacijskog računa i alata Rimanove geometrije u analizi slika i drugih oblika. Takođe koristimo i moderne metode dubokog učenja, posebno vještačkih neuronskih mreža koje su danas izuzetno popularne u svim oblastima nauke i tehnologije. Nastojimo da ostvarimo efektne eksperimentalne rezultate, ali nam je kao matematičarima izuzetno bitna i jasna teorijska podloga za sve ono što radimo.
O tome koje su najznačajnije prednosti života u uređenim zemljama poput Slovenije i Njemačke u odnosu na BiH, a šta najveći izazovi sa kojima se mladi ljudi susreću kada odu da žive u drugu zemlju, rekao je:
– Rekao bih da je to činjenica da se možeš fokusirati da radiš svoj posao na najbolji mogući način i da tako napreduješ u karijeri i životu. Tržište je veliko i ima mjesta za sve, a najviše se cijene znanje, sposobnost i želja za učenjem i razvojem.
Sa druge strane, moraš proći period asimilacije: naučiti nove zakone, jezik, načine ponašanja u društvu i na poslu. Uvijek je tu i momenat udaljenosti od porodice i prijatelja, pogotovo na neke važne datume, piše Leutar.net.
O predrasudama koje imamo o Nijemcima i životu u Njemačkoj kaže sljedeće:
– Postoji mnogo predrasuda o životu u Njemačkoj uopšte i o tome kako ovdje žive naši ljudi. Neki naši zemljaci su se veoma dobro snašli, integrisali u društvo i dobro zarađuju, ali postoje naravno i oni na drugom kraju spektra. Što se tiče navika i ponašanja naših ljudi mislim da je to ponajviše na individualnoj bazi tj. svaki pojedinac bira svoje prioritete i koliko će vremena i novca trošiti i na koje stvari. Generalno, ne bih rekao da naši ljudi mnogo odskaču u ponašanju u odnosu na opštu populaciju i da su novije generacije skoro u potpunosti prihvatile obrazac ponašanja većine u svojoj sredini. Iako postoje ljudi koji „žive za dolazak u rodni kraj“, mislim da je to sve rjeđa slika, pogotovo među mladima i onima koji su rođeni i(li) odrasli u inostranstvu.
Što se tiče poslovne kulture, očekuje se da svaki radnik odgovorno i savjesno ispunjava svoje obaveze. To je način na koji se vaspitavaju djeca i samim tim se postiže da većina populacije razmišlja na taj način i očekuje od onih koji dolaze izvana da prihvate isto. Pričati o Nijemcima u nekom uopštenom smislu nije lako, jer govorimo o naciji od skoro 90 miliona ljudi, različitog porijekla i vaspitanja. Predrasuda je da Nijemci nemaju slobodno vrijeme i ne znaju da se zabavljaju. Moje mišljenje je da kroz bavljenje sportom, druženje u prirodi sa porodicom i ljudima sličnih interesovanja provode slobodno vrijeme na zdrav i koristan način.
Istina, nekada su ti obrasci ponašanja neobični za nekoga sa naših prostora jer se, na primjer, okupljaju oko bavljenja specifičnim hobijima i ne druže se sa tim istim ljudima van tih dešavanja. To je ono sto ostavlja sliku hladnoće i proračunatosti za nekoga ko je navikao da sa istom grupom ljudi dijeli i dobro i zlo. Međutim, kada ste u takvoj sredini vrijedi se navići jer se oni neće mijenjati.Vjerovatno su i njima nesvakidašnje neke naše navike, ali su različitosti dobrodošle sve dok nikoga ne ugrožavaju.
Kako Marko provodi slobodno vrijeme?
– Slobodno vrijeme provodim u druženju sa suprugom i poznanicima medju kojima su ljudi iz cijelog svijeta. Uživam u izletima u prirodu, putovanjima, obilasku znamenitosti, posjeti kulturnim dešavanjima i institucijama kulture.
Razlike u sistemima visokog obrazovanja u Sloveniji, Njemačkoj i BiH
– U Njemačkoj doktorski studij traje obično 3-6 godina tokom kojih ne postoje ispitne obaveze, vec je akcenat stavljen na istrazivački rad, odnosno na samu završnu tezu. Najčešće ne postoje formalni uslovi vezani za broj objavljenih radova, već je odluka o ispunjavanju uslova za doktorsku titulu ostavljena mentoru i komisiji. Prednost toga sistema je da se uvažava činjenica da je objavljivanje radova u nekim oblastima mnogo teže i sporije nego u drugim.
Kao doktorski student uključen sam u nastavne obaveze moje istraživacke grupe, ali je fond časova i vrijeme koje se očekuje da utrošim jako malo, što mi ostavlja dovoljno vremena za naučno-istraživacki rad. To mi omogućava da budem dio nekoliko istraživačkih projekata od kojih su neki već rezultirali objavljenim radovima.
Studij je besplatan, a kao zaposleni na istraživačkom institutu imam platu koja je dovoljna za normalan život. Učešća na konferencijama i studijske posjete su poželjne i plaćene od strane poslodavca novcem dobijenim od krovnih istraživačkih institucija.
U poređenju sa doktorskim studijama u BIH razlike su jasne. Na našim prostorima su doktorski studenti najčešće prvenstveno asistenti koji su okupirani sa velikim brojem časova nastave. Ovo uslovljava da je jako teško naći vrijeme za duže studijska putovanja. Istovremeno, često je potrebno platiti studiranje, a poteško je dobiti finansiranje za naučno-istraživacke aktivnosti. Nerijetko su univerziteti na kojima su zaposleni udaljeni od univerziteta na kojima studiraju. Tu je i činjenica da postoje i formalni uslovi broja objavljenih radova što mnoge stvalja u neravnopravan položaj.
Ako poredimo institucije, Hausdorfov centar za matematiku, čiji je dio institut na kome radim je već nekoliko decenija jedna od najcjenjenijih i najušpješnijih matematičkih i naučnih institucija u Evropi i svijetu. To je jedan veliki i uhodan sistem koji na osnovu različitih naučnih projekata posjeduje dovoljne količine novca da privuče neke od najboljih matematičara iz čitavog svijeta.
Sa druge strane, Univerzitet u Primorskoj je mlada institucija sa kojom smo zajedno rasli i čak i kao studenti osnovnog studija imali priliku da svojim savjetima pomognemo u uspostavljanju uspješnog sistema.
O daljim planovima, eventualnom povratku u BiH, Marko kaže:
– Planiram da završim studij u narednih godinu dana i da pokušam da se izborim za ostanak u akademiji. U Njemačkoj samo redovni profesori imaju stalno zaposlenje, dok su svi ostali na privremenim ugovorima i konkurencija za ostvarivanje stalne pozicije je izuzetno jaka. Samim tim, to iziskuje mnogo odricanja, često mijenjanje radnih mjesta i mjesta življenja.
Na svu sreću, situacija u industriji je poprilično povoljna za ljude moje struke pa uvijek postoji i ta opcija. U ovom trenutku nemam plan da se vratim u BiH.
Kolege sa sličnom pričom koje su imale takve planove su brzo razuvjereni jer su im mogli ponuditi samo dobru volju, ali i finansijske i organizacione prepreke. Naime, cijena opreme koja je potrebna za neke oblasti nauke, uključujući i moju je prevelika za prilike u BIH. Kada tome dodate i finansijska sredstva potrebna za naučne konferencije i studijska putovanja, jasno je da je bavljenje naukom značajno otežano.
Šta bismo sada mogli učiniti kako bismo zaustavili odlazak mladih ljudi?
– Da bi zadržala mlade i obrazovane ljude, država mora stvoriti uslove za otvaranje novih radnih mjesta. Naravno, nije sve u zaposlenju, moraju postojati i normalni uslovi za formiranje porodice i odgajanje novih generacija. Ne možemo očekivati da ljudi planiraju budućnost na području gdje se svako malo priča o mogućim sukobima, kaže Marko.
Konkretni prijedlozi
– Mislim da je sjajna prilika za nova radna mjesta u oblasti informacionih tehnologija. Pandemijsko stanje je pogotovo pokazalo da se poslovi u toj branši mogu obavljati sa bilo koje lokacije pa ne vidim razlog zašto čak i manja mjesta ne bi mogla obezbijediti dolazak firmi koje bi zaposlile lokalne mlade i obrazovane ljude.
Prvi korak bi mogao biti dovođenje uspješnih kompanija na čijem su čelu ljudi sa naših područja, kojih sigurno ne manjka. Ovakvi planovi moraju naravno biti praćeni i modernizacijom obrazovnog sistema.
Podsjetiću vas da je informatika isključena iz gradiva četvrtog razreda opšte gimnazije, a i ono što je ostalo da se uči je često zastarjelo. Slični nedostaci se mogu uočiti i u silabusu na mnogim inžinjerskim smjerovima fakulteta u Republici Srpskoj. Pored ozbljnog teorijskog znanja u modernim oblastima nauke, potrebno je omogućiti i sticanje praktičnih znanja.
Mislim da dobar primjer u ovoj oblasti može biti Srbija, gdje je čitava ova priča već odavno na zavidnom nivou.
To dovodi do činjenice da je najveći odliv (mladog) stanovništva iz Republike Srpske upravo u Srbiju!
Jednostavno, postoji veliki broj visokoplaćenih radnih mjesta gdje se obrazovani mladi ljudi mogu zaposliti na osnovu svojih znanja. Ne vidim razlog zašto ne bismo postigli isto i u Republici Srpskoj što bi dovelo do ostanka čitave generacije ljudi.