Fondacija Academia je u procesu pokretanja stipendija za mlade ljude po sjećanju na stradale dr Almu i dr Azru.
O konkursu za stipendiranje studenata više informacija pročitajte ovdje.
Jasmin Nikšić napisao je svoje sjećanje na tragično stradalu dr Suljić Almu, a njegov tekst prenosimo vam u cjelosti:
– Od pomenute Fondacije i Almine majke sam dobio upit da napišem svoje sjećanje na našu rahmetli dr Almu Suljić kako bi novi stipendisti znali o kome se radi. Priznajem, bio je ovo jedan od težih zadataka u posljednje vrijeme. Tekst prenosim u cjelosti, napisao je i nastavio:
– ‘Dobri ljudi svijetle i izdaleka…’
Almu sam upoznao prije 11 godina kada je završavala osnovnu školu i prijavila se da bude kapiten školske ekipe za Općinsko takmičenje iz prve pomoći. U to vrijeme grupa mladih entuzijasta i zaljubljenika u prvu pomoć i ja trudili smo se prenositi svoja znanja i iskustva na mlađe generacije. Upravo ekipa, od tada šest
curica koju je Alma predvodila, pobjedom na pomenutom takmičenju pokazala je posebnu energiju, timski duh i zaljubljenost u ono čime su se počele baviti.
Nekako, tu je započela cijela priča.
Kroz intenzivne treninge i pripreme za takmičenja višeg ranga učili smo prvu pomoć, ali smo učili i o drugarstvu, liderstvu, pripadanju i dijeljenju životnih prilika i neprilika. Za nju je pobjeda uvijek bila jedini logičan rezultat, kao i za sve nas. I moram priznati, da smo i mi stariji dosta učili od nje.
Pobjede su se nizale i kroz period postanka šampiona Sarajeva, Federacije BiH i Bosne i Hercegovine srasli smo u tim koji je već prepoznat kao sinonim za nešto snažno, udruženo, lijepo, uspješno i neosvojivo.
Zapravo, u jednom periodu smo provodili više vremena jedni sa drugima u učenju, uvježbavanju, druženju, zbijanju šala nego što smo provodili to vrijeme sa svojim porodicama, praveći neprekidive veze koje su opstale i onda kada su nas budućnosti vodile na različite strane.
Sjećam se čestih putovanja, kampovanja, edukacija i uvijek je njima vladao Almin tipični smijeh, kojeg smo nekada samo mi i shvatali. Smijeh koji je bio toliko zarazan, da kada smo bili u nekim lošim momentima prelazio je na sve nas i obično su trenuci tuge završavali grupnom terapijom tog tipičnog smijeha.
Alma nije bila lider jednog tima mladih djevojka, Alma je bila lider svega oko sebe. Incijator promjena, osoba koja ne odustaje, motivator i pokretač novih energija. I to su jednostavno prepoznavali svi.
Kada je Alma upisala Treću gimnaziju, a većina članica njenog tima Četvrtu, pozvala me je da se vidimo. Taj razgovor je dugo ostao između nas.
Nije pričala o tome koliko je uzbuđena jer je upisala školu koju je htjela, kako je upoznala nove prijatelje i sl. Rekla mi je: „Znaš onaj… čuli su da sam super u prvoj pomoći i da ja to volim i pitali su me da budem u školskoj ekipi. Odbila sam. Nekako, koliko god to voljela, razmišljala sam, a šta ako pobjedim?“.
Bilo mi je simpatično to čuti od osobe koja nije znala da izgubi. „Zamisli, fakat pobjedim i onda da se na kantonalnom takmičim protiv svojih? Ma nema šanse…“.
I upravo je to bila Alma. Zaštitnik, pripadnik, lider i neko ko ne ostavlja po strani tim ni onda kada više službeno i „nije“ dio tog tima. Odrekla se svoje nove takmičarske karijere i pomagala ekipi koju je do nedavno vodila, da ostvaruju svoje snove. I vjerujem da se iz ovoga mnogo toga može naučiti.
Sudbina se, na sreću svih, kasnije poklopila i kada smo se pripremali za Međunarodno takmičenje iz prve pomoći koje se održavalo u Austriji, iznenada nam je nedostajao kapiten ekipe omladine, i nekako, svima je logična odluka bila = Alma!
Dok smo putovali u Austriju dugo smo zbijali šale i razgovarali o nekim usputnim temama i odjednom se počela smijati i kaže: „Vidite sad ovo.. Ja taman mislila ništa od mene, kad ja opet kapiten i to u Austriji!“. I nevjerovatan je bio osjećaj ponosa kad je nizala uspjehe na tom takmičenju, a svi koji su gledali, komentarisali su kako je snalažljiva i sjajna.
I bila je uvijek sjajna. Sjajan lider, sjajna prijateljica, sjajna studentica i sjajna doktorica. Odmah nakon završenog medicinskog fakulteta stavila se na raspolaganje da kao mlada doktorica učestvuje u edukacijama, preventivnim programima i oduševljavala je sve oko sebe svojom skromnošću, a opet izuzetno velikim znanjem i zalaganjem.
Kada se desila tragična nesreća, i dok je vodila svoju novu utakmicu, ovaj put za život, sve nas je opet okupila. Svi ovi ljudi od prije 11 godina su se okupili opet u jedan tim koji je navijao za nju i bio uvjeren da će nam donijeti još jedan zlatni pehar.
To je jedini pehar koji nismo dočekali.
Nekoliko dana prije toga smo se vidjeli i to na takmičenju prve pomoći, tamo gdje smo se i upoznali. Opet je bila dio velikog takmičenja, samo ovaj put kao neko ko ocjenjuje znanje novih generacija. Tu smo započeli priče o nekim novim idejama i dogovarali se o skorom susretu. Na rastanku smo žurili, mahnuli i rekli vidimo se za vikend.
Nažalost, ideje mi nije stigla ispričati. Ali uvjeren sam da su te ideje bile sjajne, baš kao što je i ona uvijek bila sjajna.
„Kada nam odlazi neko drag,
ne boli samo njegova smrt
već i život koji je mogao još da traje, a ugasio se.
Bole pobjede podjednako kao porazi,
uspjesi podjednako kao neuspjesi
i sve se, odjednom, na trenutak, poravna,
postaje besmisleno, prazno.
Kada nam odlazi neko drag,
odlazi i muzika koju je slušao,
ljudi koje je poznavao,
snovi koje je sanjao,
odlaze njegove dileme,
njegove tajne, njegovi strahovi…
Odlazi sa njim i jedan dio našeg života
koji smo proživjeli i
koji se upravo njegovim odlaskom
završio i pretvorio u sjećanje…“
Sjećanje na Almu traje i trajati će sve dok ima onih koji će njenu dobrotu, humanost i najljepše ljudske osobine koje je imala prepoznavati i njegovati.
Ova stipendija je dio toga i vjerujem da će buduće stipendiste biti ponosne što su dobitnici baš ove stipendije, te da će nastaviti širiti humane vrijednosti, iste one u koje je Alma do posljednjeg trenutka vjerovala.
Jasmin
Sarajevo, 18.11.2023.