Dugi svjetski rat bio je jeziva lekcija za najveći dio svijeta i otada su veliki ratovi sve do danas bili rjeđi nego prije tog svjetskog pokolja. Najnovije istraživanje naučnika Aarona Clauseta sa Univerziteta Colorado u Boulderu, objavljeno u Science Advances, pokazuje da je od 1823. do 2003, u tih 180 godina, širom svijeta bilo 95 ratova sa 1000 i više pobijenih, kao i to da se veliki sukobi razmjera Drugog svjetskog rata statistički mogu očekivati u prosjeku svakih 205 godina.

Prema tome bi ispalo da bi čovječanstvu novi svjetski sukob, takav da bi ga imalo smisla zvati “trećim svjetskim ratom”, mogao pojaviti tek za između 100 i 140 godina. Problem je, međutim, u tome što stvari nisu tako jednostavne, što su veliki ratovi poslije Drugog svjetskog rata doista postali rjeđi, ali zato nisu mali ratni sukobi.

Unutrašnji konflikti i pokolji nisu ušli u ovu statistiku jer bi je to učinilo previše glomaznom za istraživanje. Clauset je ratove podijelio u četiri kategorije prema broju žrtava. U kategoriju “veliki ratovi” smjestio je sukobe s više od 26.625 mrtvih. Njihovo promatranje pokazalo je da su takvi ratovi između 1823. i 1913. izbijali u prosjeku svakih šest godina.

Od 1914. do 1939. veliki ratovi izbijali su – njih 10 – svakih 2,7 godina, a poslije Drugog svjetskog rata svakih 12,8 godina. Čovječanstvo je očito profunkcioniralo makar dotle da je shvatilo da si ne smije dopustiti “luksuz” da stvari izmaknu kontroli kao 1939, koliko god je nakon Drugog svjetskog rata uslijedio Hladni rat, teški geopolitički sukobi i sveopća borba za resurse. Kad se u analizu unesu i svi manji ratovi, dolazi se do zaključka da je 19. stoljeće apsolutno bilo mirnije od 20, pa i od najmodernijih vremena. Razdoblja nadužeg mira bilo je između rusko-turskhi ratova 1828. i 1829. te meksičko-američkog rata koji je počeo 1846.

Bilo je to 18 godina tokom kojih je svijet bio pošteđen ratovanja između država. Poslije Drugog svjetskog rata iole dužeg razdoblja globalnog mira praktično nije bilo, ali su ratovi s najgorim brojem pobijenih i izginulih bili bitno rjeđi u odnosu na doba prije nego što su Hitler u Europi, uz pomoć fašističkih i kvislinških satelita, i imperijalistčki Japan u Aziji krenuli u osvajačke pohode.

Ono što je dobra vijest u statistici pokolja i patnje jest to da puno manje velikih ratova znači i manji rizik od novog svjetskog rata. Za to dr. Clauset smatra da je posljedica izgradnje više ili manje demokratskih društava, ekonomsko povezivanje različitih nacija što je dovelo do njihove međusobne ovisnosti, pa i prijetnje nuklearnog rata kojih su u najgorim trenucima Hladnog rata izrazito bili svjesni i vođe u Washingtonu i vođe u Moskvi. Definiciju “velikog rata” Clauset je dobio tako što je odredio prag prema gornjoj četvrtini najgorih ratova u posljednjih 200 godina. Njegovo istraživanje zanimljivo je i zato što je otkrio model po kojem Drugi svjetski rat nije bio anomalija u dužoj historiji ratovanja, nego se, unatoč svojih između 50 i 85 milijuna mrtvih, savršeno uklopio u statistike.

Ono što je ostalo problem jest to da je njegovo istraživanje zaključeno podacima iz 2003. godine, nakon koje je izbio niz jezivih ratova po Iraku, zatim preko Libije, Jemena i Sirije do pojave ISIL-a, zatim sukoba u Ukrajini između vladinih snaga i proruskih pobunjenika, gruzijsko-ruskog sukoba, te niza drugih manjih ratova diljem svijeta. Neki od ovih sukoba imali su i imaju potencijal prerastanja u nešto čak i gore od rijeka krvi i eksplozije brutalnosti kojima svjedočimo, tako da optimizam u pogledu manjih šansi od novog svjetskog rata poslije 2003. godine možda više i nije na mjestu.

(Express.hr)