17. novembar u svijetu se obilježava kao Svjetski dan studenata, te kao dan sjećanja na brojna studentska stradanja, a prvenstveno na nemili događaj iz 1939. godine, kada je u koncetracione logore odvedeno oko 1200 studenata Univerziteta u Pragu.
Piše: Izeta Sipović, novinar.me
Studenti i studentski život, tema su o kojoj se često govori, ali se nikada ne kaže dovoljno. Stoga je ovaj dan iznimna prilika za podsjetiti društvo na te mlade generacije, koje teže akademskim zvanjima i titulama.
Život u Bosni i Hercegovini, sam po sebi, postao je patnja i jedan vid preživljavanja, umjesto življenja. Ako ste uz to još i student u ovoj državi, vaša borba za opstanak još je teža i nevjerovatnija. Studenti koji iz svojih domova odlaze studirati u drugi grad, vođeni ljubavlju prema odabranom studiju i vjerom u “bolje sutra”, koje nikako da osvane, kategorija su društva na koju treba posebno obratiti pažnju. Za razliku od onih koji žive sa roditeljima u porodičnom domu, studiranje onih koje od takvoga nečega dijele kilometri, iziskuje veće troškove i veće pražnjenje, i tako praznih, kućnih budžeta. Ako uz troškove odijevanja i troškove knjiga i učila, uzmemo u obzir i troškove smještaja (domski ili privatni), te troškove prehrane i higijenskih proizvoda (što “kod kuće” obično obezbijede roditelji, pa rijetko osjetimo na ličnim novčanicima), dolazimo do spoznaje da ovi studenti opterećavaju roditeljske budžete za duplu količinu novca, za razliku od onih koji tokom studiranja žive u svom gradu. Sve to bi bilo i donekle podnošljivo, kada bi naše društvo, samo po sebi, imalo volje ulagati u studente, te im pružiti studentske popuste ili kao „povlaštenoj“ kategoriji društva obezbijediti neka plaćanja na rate. Zbog nedostatka takvih sistema, mnogi studenti nisu u mogućnosti priuštiti sebi kvalitetnu odjeću ili obuću, a i hranu često biraju prema zabrinjavajućem stanju u novčaniku i tako ostaju “željni” mnogo čega.
Na pitanje “kako to izgleda jedan studentski dan danas”, iznimno je lahko ponuditi odgovor. Ono čime se oni danas bave, te mnoštvo slobodnog vremena koje im se često nađe u rukama, za studente u prošlosti nerijetko je bio jedan vid luksuza. Današnji budući akademski građani svoje vrijeme, u velikoj mjeri, troše na ispijanja sokova i kafa, dok ćete, skoro pa rijetko, pripadnike ove kategorije vidjeti u bibliotekama, zadubljenim u nauku i istraživanja. Krivicu za to, na određeni način, možemo pripisati i promjenama nastalim u sistemu obrazovanja, nekoliko godina unazad.
Novi nastavni procesi na bosanskohercegovačkim univerzitetima, donijeli su i neke sasvim nove promjene po pitanju samih studenata i njihovih pogleda na studiranje, okolinu i svijet. Tokom čitave prošlosti, pripadnici ove društvene kategorije bili su upravo glavni pokretači društva. Upravo su studenti bili ti koji su se zalagali za znanje, a ne za ocjene i lahko stečene diplome, kako to danas biva. U prošlosti su se studenti borili za svoja prava i različitim demonstracijama i protestima, dok se danas uglavnom postupa po principu “šuti i trpi”, bez obzira da li se sporno pitanje tiče direktno studenata ili ne. Koliko je Bolonja donijela dobroga studentima, jer im je uveliko olakšala studij, toliko im je nanijela i lošega, jer se sama čar studiranja izgubila. Rijetki su predmeti za koje se studenti sami trebaju potruditi i izučavati ih. Više nema mnogo predmeta od kojih se strahuje, a rijetki su i oni ispiti koji se spremaju sedmicama prije ispitnog roka. Upravo je Bolonja od fakultetskog učenja napravila klasično školsko učenje, a od studenata, tek nešto naprednije učenike. Za neke je to olakšanje, za neke razočarenje, ali, studentski rečeno: šta je – tu je, šuti i trpi.
Ako se još jednom osvrnemo u prošlost, a potom ponovo pogledamo sadašnjost, primijetit ćemo još neke razlike, a neke od njih su i nekolegijalnost i netolerancija koje su zavladale među studentima. Mali je broj onih koji će rado pomoći kolegama, dok je, nasuprot tome, veliki broj onih koji će rado tražiti pomoć od drugih ne nudeći ništa zauzvrat, što broj prvonabrojanih čini sve manjim i manjim. Tužno je vidjeti da više nema zdrave konkurencije, koja će se nadmetati u znanju, jer se danas sve uglavnom svodi na ocjenu, koja često od potencijalnih dobrih prijatelja, pravi osobe koje se međusobno ne mogu čak ni gledati ili slušati.
Iako se, za razliku od regiona i svijeta, u Bosni i Hercegovini ovaj dan ne smatra bitnim i ne obilježava se ni na koji način, među studentima smo sproveli malo istraživanje, u vidu ankete. Anketno pitanje odnosilo se na studentske želje, povodom njihovog dana. Takvih želja bilo je mnogo, od onih skromnih i realnih, pa sve do onih velikih i izuzetno teško ostvarivih. Jedan od studenata Ekonomskog fakulteta, poželio je za sebe da napokon položi ispit iz Računovodstva, dok je njegov kolega poželio više mjesta u gradu za studentske izlaske sa dobrom i kvalitetnom muzikom. Studentica Filozofskog fakulteta poželjela je upisnu proceduru sa manje uplatnica i niže troškove studiranja, te ukidanje svih ispita usmenog tipa, dok je druga studentica istog fakulteta poželjela besplatne koncerte za studente te besplatnu kartu za javni gradski prevoz. Njena kolegica na istu želju nadovezala se željom za besplatnim učlanjenjima u biblioteke, te besplatan internet u Studentskom domu. Studentica Arhitektonskog fakulteta poželjela je opremu za crtanje po nižim cijenama, dok je njena prijateljica sa Fakulteta političkih nauka poželjela studentske popuste na hranu, odjeću i obuću, te na knjige… Izrečene su još mnoge želje, koje su uglavnom one koje svi dijelimo i koje su svakodnevne. Od onih vezanih za povećanje skromnih studentskih budžeta, preko onih vezanih za povećana državna, ali i sama studentska, ulaganja u ovu društvenu kategoriju, pa sve do onih vezanih za samu Bolonju i njeno (ne)potpuno (ne)primjenjivanje. Jedna želja, zasigurno je zajednička svim studentima: da napokon osvane to „bolje sutra“ koje nam se uvijek obećava; želja za boljim uslovima na tržištu rada, te želja za lakšim pronalaskom posla, nakon stjecanja diplome.
Do nekog sljedećeg studentskog praznika, ostaje nada da će Djed Studentnjak posuti svojim čarobnim prahom cijenjene nam univerzitete i tako potpomoći ostvarenje bar poneke studentske željice.
(Izeta Sipović, novinar.me)